| Popis: |
U Americi nisam bila lijepa, no na Tajvanu sam bila ružna. Znala sam to i prije nego što sam nogom kročila u Taipei. Na putu od zračne luke, u metrou i u taksiju, primijetila sam reklame za kreme za izbjeljivanje kože, operaciju dvostrukih kapaka te za kružne kontaktne leće. Nisam znala da mogu tako izgledati. Odrastajući, nisam nikad priželjkivala plave oči ili plavu kosu, jer to nije imalo smisla. No s vremenom su se u Taipeiju promijenili standardi dostižne ljepote, pa sam si sama bila kriva za to što sam ružna.To mi je bilo jasno iste noći kad sam stigla. Moji su baka i djed dogovorili večeru dobrodošlice u velikom ribljem restoranu i na nju su pozvali sve moje tete, ujake i rođake. Nikoga od njih nisam vidjela osam godina, odnosno od svoje pete godine, no moji su roditelji smatrali da sam napokon dovoljno stara da u sama odem Taipei. Sjedila sam do svoje dvije godine starije rođakinje, koju sam prije toga vidjela kako stoji ispred restorana i priča na mobitel, provjeravajući istovremeno svoj izgled u retrovizoru. Bila je mršava i blijeda, s usnama koje su imale boju kao da su umrljane jagodama, nalik onim ženama s reklama. Kad je prvi puta ušla u odijeljeni dio koji su baka i djed rezervirali za nas, mislila sam da je zalutala strankinja, no tada mi je rekla „mei” i potapšala me po ramenu dok su je baka i djed grdili zbog kašnjenja. |
