Još o romaničkoj skulpturi s dubrovačke katedrale

Autor: Igor Fisković
Jazyk: German<br />English<br />French<br />Croatian<br />Italian
Rok vydání: 2015
Předmět:
Zdroj: Ars Adriatica, Vol 5, Pp 39-66 (2015)
Druh dokumentu: article
ISSN: 1848-1590
1848-7459
Popis: Figuralna i dekorativna skulptura romaničkog stila u Dubrovniku je bila vrlo bogata, ali je preživjela samo u ostacima ostataka, jer je grad 1667. godine doživio katastrofalni potres. Tada je do temelja porušena i monumentalna katedrala S. Mariae Maioris koju su u povijesti smatrali „la piu bella in Illyrico“ ponajviše zbog originalne njezine plastičke raskoši. Arheološkim iskopavanjem na položaju nove barokne katedrale, posvećene 1713. godine, otkriveno je par tisuća vrlo kvalitetnih fragmenata različitih oblika i sadržaja. Njihova analiza je omogućila potvrditi inače iz arhiva već poznate guste veze glavnoga grada južne Dalmacije s umjetničkim centrima u Apuliji. U ovoj studiji se iznose mahom nova viđenja rezultata te komunikacije i proširuju dosadašnje spoznaje u važnim pitanjima oko datacija i atribucija pa i rekonstrukcija djela iz Ducenta. Najprije se raspravlja zapis o radu Eustasiusa iz Trania kao protomagistera dubrovačke katedrale iz 1199. godine radi čega je došao u Dubrovnik. Po tome se dokumentu njegovoj ruci tu odavno pripisalo par narativnih, vrlo oštećenih reljefa, koji repliciraju motive i oblike portala katedrale u Traniju. Kako se tom portalu nije znao autor, a u dotičnom ugovoru se Eustasiusa navodi kao sina „Belnardi, protomagistri civitati Trani“ njih se dvojicu proglasilo utemeljiteljima tamošnje katedrale S. Nicolo Pellegrino, zaslužnima za gradnju i oblikovanje još nekih crkava u Terre di Bari. Opravdano se na njihovim skulpturama prepoznao utjecaj iz južne i srednje Francuske, kojim odišu i dubrovački reljefi. Međutim se njih sada dopunilo s likom Krista suca posljednjeg suda pripadajućeg luneti portala kakve u Apuliji nema, pa se ona tumači ugledanjem dubrovačke crkve na ikonografiju mnogih hodočasničkih među koje je povijesno dokazano spadala. Ujedno se u morfologiji svih reljefa dokazuje kvaliteta nešto slabija od iskazane na portalu u Traniju, te razdvaja djela oca i sina uz pretpostavku da je Bolnardus bio nositelj, a Eustasius sljedbenik stila francuskih karakteristika fiksiranih u Palestini. Također se predlaže kronološka retrospektiva: 1187. pad Jeruzalema i povlačenje zapadnjačkih kipara s križarima, oko 1190. izvedba portala u Traniu kao njihovoj stanici, i to pod vodstvom Boltraniusa od kojeg se 1199. odvojio Eustasius preuzevši zadatke u Dubrovniku. Prema karakteristikama više ostale arhitektonske plastike cijeni ga se zaslužnim za podizanje katedrale po ukusu iz Apulije koji je i lokalnim naručiteljima bio ideal zbog permanentnih trgovačkih veza a i pripadnosti istom kulturnom ambijentu. Njega je definirala simbioza tradicija iz Bizanta i romaničkih struja nošenih od Normana temeljem činjenice da su Terre di Bari i Dubrovnik usporedno, makar ritmički nejednako priznavali vrhovnu vlast tih političkih sila. Autohtone crte romaničkog kiparstva u Dubrovniku iz druge četvrtine 13. stoljeća otkrivaju se na manjem broju djela, koji su ostavili odjeka u urešavanju javnih građevina iz gotičko-renesansnog doba. Svakako je izvor te difuzije bio u dekoraciji katedrale koju se gleda u svjetlu doticaja s jačom aktivnošću iz južne Italije, odakle je preuzimana ne samo tipologija nego i morfologija. Na toj je liniji morala nastati i oprema enterijera katedrale s naglaskom na pulpitu, arhivski spomenutom 1262. god. a arheološki mu je utvrđena dvanaesterostrana forma na stupovima. Skupa s ciborijem glavnog oltara hvalili su ga lokalni kroničari i strani putopisci tijekom 15. stoljeća, kao i prvi crkveni vizitatori od sredine seicenta. Po svemu sudeći oni su pripadali lancu tipiziranih apulsko-dalmatinskih ciborija i pulpita kakvi su sačuvani u katedralama Trogira i Splita a i u mnogim crkvama apeninskog juga, te se plediralo za jeruzalemsko podrijetlo. Ovdje se primat daje ciboriju rimske crkve S. Lorenzo fuori le mura iz 1148. g. a naročito ističe naturalistička obrada jednog kapitela poligonalnog presjeka nađenog u dubrovačkoj katedrali. Smatrajući sa sigurnošću da je bio dio pulpita, predlaže ga se cijeniti stilski inicijalnim za seriju ažuriranih kapitela s obje strane Jadrana, a također otvara mogućnost didira s manirom kipara Pietra di Facitolo u Bisceglie. Naglašava se, međutim, superiorna izvedba lika orla s pulpita i za njegova autora predlaže inače ničim potvrđenog Pasqua di Pietro, koji je zaposlen kao protomagister katedrale od 1255. do 1282. bio stekao veliki ugled. Za zasluge mu je dodijeljen civitet i imetak te se s vlastitim sinom u dokumentima bilježio „de Ragusio“. Sasvim hipotetički se pretpostavlja da je Pasqua bio sin Pietra di Facitolo i s time završava mrežu praćenja kiparskog razvoja apulske romanike na tlu Dubrovnika i šire Dalmacije. Na kraju se propituje jedino poznato djelo Simeonusa Ragusinusa, koji se kao „incola tranensis“ potpisao na portalu crkve S. Andrea odnosno S. Salvatore u Barletti. U hibridnom izrazu tog eklektičara mršave darovitosti koji znanja skuplja s raznih strana, razabire se ikonografske motive možda preuzete sa skrhanog portala Eustasiusa ili druga dva na katedrali S. Mariae maioris. U cjelini studije mjestimice su promaknute slutnje prijašnjih autora o pojedinim pitanjima, neke i otklonjene ili preusmjerene, ali se ističe da argumenata nema mnogo jer je stalno riječ o vrlo rastrganoj građi. Primarni cilj mi je bio upozoriti na nove nalaze i time proširiti horizonte uvida u problematiku. U tom smislu ovaj tekst predstavlja doradu kraćeg referata iznesenoga 2014. godine na međunarodnom simpoziju „Majstor Buvina i njegovo doba“ u Splitu, koji će se objaviti na stranom jeziku. Dosta proširen s komentarima i opskrbljen s temeljitijim instrumentarijem u većem broju bilješki nadam se da će biti lakše dokučiv hrvatskim istraživačima sličnih tema i doprinijeti pri stvaranju sinteza o umjetnosti srednjeg vijeka u prostornom okruženju Jadrana.
Databáze: Directory of Open Access Journals
Externí odkaz: