| Popis: |
Iako je hrvatski jezik krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio zanemaren i potiskivan, svoj doprinos dao mu je u svome kratkotrajnom filološkom djelovanju i Antun Radić. U ovome radu naglasak se stavlja na Radićeve kritike vezane uz hrvatski jezik i jezikoslovce jer su upravo one pouzdani dokaz da provedba jezične koncepcije hrvatskih vukovaca od samog početka nailazi i na neodobravanje dijela jezikoslovaca. Radićeva kratkotrajna kritička filološka djelatnost nerazdvojno je povezana s izlascima Maretićeve Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899.) te Brozova i Ivekovićeva Rječnika hrvatskoga jezika (1901.). Pišući o Maretićevoj gramatici, Radić je privukao čitateljsku pozornost, ali jednako tako i otvorio čitav niz važnih pitanja koja će se nastaviti i duboko u 20. stoljeće u problematiziranju statusa književnoga jezika. Temeljni je zadatak rada istražiti Radićev odnos prema navedenim priručnicima, jezičnoj koncepciji hrvatskih vukovaca te shvaćanje jezika prvenstveno kao narodne svojine i identiteta, i u konačnici prikazati njegov doprinos kroatistici. |
