| Popis: |
Dentalni implantati postaju sve uobičajeniji terapijski modalitet opskrbe bezubih područja te alternativa klasičnim protetičkim radovima. Prevalencija upalnih bolesti periimplantatnih tkiva, mukozitisa i periimplantitisa, visoka je i u kontinuiranom porastu zbog sve većeg broja postavljenih implantata. Jedinstvene, općeprihvaćene smjernice za liječenje periimplantatnih bolesti, ne postoje. Mukozitis, kao reverzibilna upala, uspješno se može liječiti nekirurškim, antiinfektivnim protokolima. Periimplantitis, koji predstavlja ireverzibilni gubitak kosti oko implantata, danas predstavlja izazov za liječenje te ima daleko lošije ishode liječenja od parodontitisa, ireverzibilne upale oko prirodnog zuba. Nekirurško liječenje periimplantitisa daje limitirane rezultate. Kirurško liječenje podrazumijeva neaugmentativne, augmentativne i kombinirane tehnike. Augmentativne tehnike podrazumijevaju upotrebu različitih koštanih nadomjesnih materijala, membrana i biološki aktivnih tvari. I dok su se autologni koštani transplantati oduvijek smatrali zlatnim standardom u augmentacijskim postupcima, kada se koriste kao jedini materijal u sklopu augmentativnog kirurškog zahvata za liječenje periimplantitisa, čini se da daju slabije rezultate u usporedbi s protokolima u kojima se miješaju sa ksenogenim ili aloplastičnim transplantatom ili u usporedbi sa samim ksenogenim transplantatom. Miješanje autologne kosti sa ksenogenim ili aloplastičnim transplantatima mogu poboljšati svojstva pojedinačnih materijala. Ksenogeni i aloplastični transplantati u slučaju miješanja s autolognom kosti osiguravaju sporiju resorpciju i osteokonduktivnost koja je pogodna u cijeljenju nakon kirurške terapije periimplantitisa. Potrebna su daljnja istraživanja za utvrđivanje optimalnog odabira materijala i kirurških tehnika u svrhu postizanja što boljih i dugotrajnih terapijskih rezultata. Dental implants are becoming an increasingly common therapeutic modality for tooth loss and an alternative to classic prosthetic treatment. The prevalence of peri-implant inflammatory diseases, mucositis and peri-implantitis, is high and continuously on the rise due to the increasing number of placed implants. There are no generally accepted guidelines for the treatment of peri-implant diseases. Mucositis as a reversible inflammation can be successfully treated with non-surgical, anti-infective protocols. Peri-implantitis, which represents the irreversible loss of bone around the implant, is still challenging to treat and has far worse treatment outcomes than periodontitis, an irreversible inflammation around the natural tooth. Non-surgical treatment of peri-implantitis gives limited results. Surgical treatment includes non-augmentative, augmentative and combined techniques. Augmentative techniques involve the use of different bone replacement materials, membranes and biologics. While autologous bone grafts have always been considered the gold standard in augmentation procedures, when used as the sole material in augmentative surgery for the treatment of periimplantitis, they appear to produce inferior results compared to protocols in which they are combined with xenogeneic or alloplastic grafts or in comparison with the xenogeneic transplant alone. Mixing autologous bone with xenogeneic or alloplastic grafts can improve the properties of individual materials. Xenogeneic and alloplastic grafts in the case of combining with autologous bone ensure slower resorption and osteoconductivity, which is convenient for healing after surgical therapy of peri-implantitis. Further research is needed to determine the optimal selection of materials and surgical techniques in order to achieve the best possible and long-lasting therapeutic results. |
