Mistika u svijetu i vremenu
Autor: | Milan Špehar |
---|---|
Jazyk: | chorvatština |
Rok vydání: | 2004 |
Předmět: | |
Zdroj: | Crkva u svijetu : Crkva u svijetu Volume 39 Issue 2 |
ISSN: | 1848-9656 0352-4000 |
Popis: | Stoljećima potiskivana i stiskana u samostanske zidine, iz kojih Je ipak nalazila izlaza, mistika Je riječ koja se danas susreće u svim porama ljudskoga življenja i djelovanja, tako da već ponegdje možemo govoriti o inflaciji mistike i mističnoga iskustva. Zato treba najprije razlučiti što mistika jest, a što nije. Prije svega, ona nije 'fuga mundi" - bijeg od svijeta. Kao što kršćanstvo živi u svijetu, tako i mistika u njemu živi. Ona je u svijetu u punom smislu riječi - kad je govor o kršćanskoj mistici - "euharistija poslije euharistije, na stoje naglasak već odavno stavljao Ivan Zlatousti. Mistično je iskustvo, dakle, življenje punine života, življenje iz punine ljudskosti. Zato se mistika ne može nigdje drugdje živjeti nego u svijetu. Mistika je Rahnerov "očovječeni čovjek", nepomiješano ljudsko i božansko u čovjeku. Mistično iskustvo nije jedino kršćansko autentično iskustvo. Kršćanski život i život mistike ne razlikuju se po sadržaju, nego po načinu i intenzitetu iskustva. Mistika prožima ljudsku svakodnevicu. Za Chardina ona je ekstaza u svijetu znanosti i stvorenja. Njegovaje mistika mistika "kozmičkoga Krista", mistika radosti radi toga što čovjek smije biti sustvaratelj ovoga svijeta čije stvaranje još uvijek traje. U sustvaranju svijeta čovjek doživljava svoje preobraženje; ono se sastoji u "silaženju s brda". Ona nije samo služenje, ona je više slavljenje kroz služenje. Ch. Bernard govori o apostolskoj mistici, naglašavajući pritom da nije svaki apostolski rad i svaka kateheza ujedno i mistika. Mistika je sjedinjenje s voljom Božjom, a ona se najbolje manifestira u osobnom suosjećanju bratove radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Zato je ona življenje umiranja i rađanja, Božje nazočnosti i odsutnosti. Kroz mistiku ne dolazi se do nirvane, nego do osjećaja daje takvom čovjeku svejedno, tj. sve ulazi u jedno mistično iskustvo koje je u biti iskustvo zajedništva. Rahnerova "teologija ili mistika oslobođenja" u mistici ide od življenja osobnoga unutarnjega oslobođenja od svih egoizama. To je unutarnja revolucija koju čovjek sam proživljava da bi je predao na mistagoški i katehetski način drugima. Zato mistika živi u svakom svijetu i vremenu. For centuries pushed and pressed into the monasterv walls, yet finding its way out of them, mysticism is a word encountered in ali the pores of human existence and activity, so that we can somewhere speak about the inflation of mysticism and mystical experience. Therefore it is necessary to teli the difference from what mysticism is and what it is not. First of ali, it is not "fuga mundi" - escape from the world. As Christianity lives in the world, so does the mysticism in it. When talking about Christian mysticism, it is "Eucharist after Eucharist" in the full sense of the world, as John the Eloquent stressed long time ago. Mystical experience is, then, living the fuilness of life, living from the fullness of humaneness. That's why mysticism can be lived nowhere else but in the world. Mysticism is Rahner's "humanised man", the unblended human and divine in man. Mystical experience is not the only Christian authentic experience. Christian life and life of mysticism do not differ by the content, but by the way and intensity of experience. Mysticism permeates human everyday life. For R T. de Chardin, it is an ecstasy in the world of science and creation. His mysticism is the mysticism of "cosmic Christ"; the mysticism of joy, for man is free to be the cocreator of this world, the creation of which has been still going on. In the co-creation of the world man experiences his transfiguration, which is the "descent from the mount". Mysticism is not just serving; it is more celebrating through serving. Ch. Bernard speaks about the apostolic mysticism, emphasising that not every apostolic activity and every catechesis is mysticism at the same time. Mysticism is uniting with God's will, which is best manifested in personal sympathy for the brother's joy and hope, sadness and anxiety. Thus, it is the living of dying and birthing, of God's presence and absence. It is not the nirvana that one can reach through mysticism, but a feeling that to such a person ali is one, i.e. ali merges into one mystical experience, which is essentialh/ an experience of communitv. Rahner's "theology or mysticism of liberation" proceeds from living the personal inner liberation from ali egoisms. It is an inner revolution that a man goes through in order to deliver it to others in a mystagogical and catechetic way. |
Databáze: | OpenAIRE |
Externí odkaz: |