Osobeni položaj liječnika u društvu; ili: o granicama liječnikovog djelovanja
| Autor: | Živka Staničić |
|---|---|
| Jazyk: | chorvatština |
| Rok vydání: | 2001 |
| Předmět: | |
| Zdroj: | Revija za sociologiju Volume 32 Issue 3-4 |
| ISSN: | 1846-7954 0350-154X |
| Popis: | U radu pokušavamo ispitati dvije u osnovi proturječne odredbe liječnikova položaja koje proizlaze iz dvostrukosti relacije koju liječnik ima s jedne strane spram bolesnika i s druge strane spram društva u čijem okrilju djeluje. U odnosu spram bolesnika, liječnik djeluje kao čovjek od moči iz najmanje dva razloga: njegova se moć spušta do čovjekove najživotnije razine (a to je razina čovjekova tijela) i jedino je liječnik dobio (što znači da može i izgubiti) legitimitet imenovanja čovjekovih stanja kao bolesnih ili zdravih. U odnosu spram društva, liječnik se, međutim, pojavljuje kao objekt moći čiji su korijeni “s on stranu” medicinske profesije, u vladajućoj političkoj strukturi. Postoje, dakle, neke izvanjske, neprikosnovene činjenice koje ne samo da reguliraju i usmjeravaju, već i određuju sveukupni sadražaj, pravac i doseg liječnikova djelovanja. Kao dokaz za tu tvrdnju uzima se činjenica da je dijagnoza u osnovi socijalni konstrukt. Na taj način pokazuje se da liječnik nema potpunu znanstveno-stručnu autonomiju u svom radu; on ne predstavlja krajnju “instancu” ni u određenju dijagnoza ni u određenju terapije. To je zato jer liječnik i medicina u svakom društvu imaju nadindividualnu socijalnu funkciju, a to znači da glavni “impuls” svom djelovanju dobiva od vladajuće političke strukture. U posljednje vrijeme dadu se uočiti grubi primjeri narušavanja ravnoteže između dviju oprečnih dužnosti/odgovornosti liječnika: činjenice da je on “apsolutni pristalica” života, ali i da je istovremeno i “učesnik u moći vrhovnih vlasti da odlučuju o životu”. The objective of the paper is to examine two contradictory features of a physician's position with regard to his relationship to the patients. A physician seemingly assumes the role of power and authority. This is due to at least two reasons: his power is closely related to the basic level and ultimate needs of every human being and a physician is the only subject who acquired the legitimacy to assess the condition of a human being as ill or healthy. With regard to the society as a whole, a physician appears as the object of power deeply imbedded in the current political structure. External, established and undeniable facts determine the overall contents, the direction and the reach of a physician's performance. The evidence of this claim lies in the fact that a diagnosis is basically a social construct. It is clearly indicated that a physician does not have a complete scientific-professional autonomy in his work. He/she does not represent the ultimate instance neither with regard to the diagnosis he makes nor in deciding on the most suitable therapy or treatment. The reason for this is the fact that a physician in each society has supra-individual social function that reaches far beyond the social function. Physician allegedly receives the main “impulse and impetus” from the governing political structure, which shape his activities. Recently we have witnesses some instances which prove that the delicate equilibrium between the two contradictory roles/responsibilities of a physician has been disturbed: the fact that he is absolutely “pro-life” oriented, while at the same time being the “participant sharing the power of supreme authorities with regard to life”. |
| Databáze: | OpenAIRE |
| Externí odkaz: |
|