Budućnost NATO-a
| Autor: | Davorin Rudolf ml. |
|---|---|
| Jazyk: | angličtina |
| Rok vydání: | 2007 |
| Předmět: | |
| Zdroj: | Adrias : zbornik radova Zavoda za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu Issue 14 |
| ISSN: | 1848-7807 0352-9924 |
| Popis: | When the Warsaw Pact ceased to exist, many analysts predicted the disappearance of the North Atlantic Pact. A logical question was posed: what is the purpose of this military Alliance if it does not have any real adversary, or a potential enemy? Who is it against? The doubts were reinforced after the dissolution of the Soviet Union when only one super power remained in the world, the United States of America. This military Alliance, however, survived and is, despite everything, the most powerful and important military Alliance in the world today. Sjevernoatlantski savez (NATO) je regionalna sigurnosna organizacija nastala 1949., u doba rastuće opasnosti od sukoba demokratskih zemalja zapadnoga svijeta sa Sovjetskim Savezom. Vrijeme hladnoga rata, pa i Sovjetskoga Saveza, je prošlost, tako da je danas upitna temeljna svrha opstanka NATO-a., kao izrazito vojne alijanse. Uz sve parole o demokraciji, NATO ostaje, i tako će se razvijati u skoroj budućnosti, prije svega kao snažna vojna organizacija. Naravno, prije svega radi ostvarivanja političkih ciljeva. Poznato je da su u NATO-u odavna postojali prijepori i nesuglasice, posebice na crti francusko – američkih odnosa (još za francuskoga predsjednika De Gaullea). Nakon snažnog njemačko - francuskog zbližavanja (za vrijeme Schredera) krajem prošloga stoljeća, te pukotine unutar organizacije (osobito u području vojnoga zapovijedanja, načina donošenja odluka i usuglašavanja političkih ocjena) bivat će sve veće, premda neće narušiti osnovnu koheziju – upotrijebit ćemo termin – «zapadnoga svijeta», tj. europskih i sjeveroameričkih (SAD, Kanade) država. Za ilustraciju dvojbi i razmimoilaženja u NATO-u autor je naveo različito gledanje na prilike u Iranu i Siriji, pa i u Sjevernoj Koreji, primjerice u Sjedinjenim Američkim Državama s jedne strane, u Njemačkoj i Francuskoj s druge. Međutim, čvrstina saveza ostaje stalna kada su u pitanju potencijalne super sile u svijetu, Rusija i Kina. Širenje NATO-a u Europi jasno kazuje da se želi zaokružiti Rusiju. Američko koketiranje s Ukrajinom i Gruzijom, pa i nedavni sastanak NATO-a u Rigi (Letoniji, 28.-29. studenoga 2006.), u području koje je nekada bilo u sastavu Sovjetskog Saveza, odraz su dugoročne strategije NATO-a. Jednako tako, nastojanja Sjedinjenih Američkih Država da NATO čvršće povežu s Japanom, Korejom i Australijom (osobito je angažiran stariji Bush), «azijskim demokracijama», kako te države nazivaju Amerikanci, izraz su dugoročne strategije stvaranja savezničkog pojasa uz granice Kine. Zemlje istoga civilizacijskoga kruga, zemlje demokracije, traže odgovor na nove izazove sigurnosti, a sustav koji jamči sigurnost, ostao je NATO (otkako je nastao oružanih sukoba između članica nije bilo, uspkos svađama, primjerice grčko – turskim oko morskih granica u Egeju). NATO se transformirao, u izmijenjenim uvjetima je prošao kroz organizacijsku prilagodbu, ali se također transformirala i prijetnja. Novi, strašni neprijatelj je ovaj put nevidljiv, razasut i raspršen geografski i organizacijski – posebice organizirani međunarodni terorizam – pa je specifična, a i upitna mogućnost golemoga (i skupoga) vojnog sustava da se učinkovito nosi s njime. Autor na kraju kazuje da u skoroj budućnosti valja očekivati još jednu zanimljivu dopunu funkcija Atlantskog saveza. To je, uz vojnu, njegova „gospodarska funkcija“ (možda je bolje upotrijebiti naziv vojno-gospodarska funkcija). Savez će u skoroj budućnosti preuzeti, svojim pomorskim snagama, osiguranje prijevoza vitalnim morskim rutama, posebice od mogućih napadaja raznih terorističkih skupina. |
| Databáze: | OpenAIRE |
| Externí odkaz: |
|