Umjetnost kao očovječenje. Antropologija u estetičkoj misli Rajmunda Kuparea

Autor: Ivan Dodlek
Jazyk: chorvatština
Rok vydání: 2015
Předmět:
Zdroj: Bogoslovska smotra
Volume 85
Issue 4
ISSN: 1848-9648
0352-3101
Popis: Filozofska antropologija pokazuje nam preko svojih eminentnih mislilaca – H. Plessnera i A. Gehlena – da se filozofija treba baviti onim duhovnim u čovjeku što utvrđuje temelje ljudskog i međuljudskog djelovanja po kojemu njegova egzistencija zadobiva smisao i koje mu omogućuje samorazumijevanje. Filozofija stoga ima zadatak voditi brigu o mogućnostima trajnog očovječenja. Takvu brigu preuzeo je i jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika i mislilaca umjetnosti XX. stoljeća Rajmund Kupareo (1914. – 1996.), koji je u okviru svojih filozofsko-estetičkih razmatranja dao nov i izvoran doprinos poimanju umjetničkog fenomena kao osobitog djelovanja duha po kojem je čovjek kadar zadobiti cjelovitije razumijevanje zbilje i vlastitog opstanka unutar nje. Budući da u sebi krije duboku ljudsku stvarnost, umjetnost je za Kuparea – u duhu aristotelovsko-tomističkog realizma – naročita ljudska vrijednost. Kao promatranje bića pod vidom lijepoga, umjetnost je vrijednost koja u konkretnim umjetničkim simbolima, kao rezultatu umjetničke transfiguracije, daje naslutiti savršenstvo bića. Kao i svaka vrijednost, zbog svojeg sadržaja, ona trajno privlači i usavršuje neki subjekt. Stoga je smisao umjetnosti da – kroz umjetničko utjelovljenje vitalnih, osobnih, međuosobnih i nadosobnih vrijednosti – čovjek uvijek iznova transcendira stvarnost pokušavajući pronaći dublje, metafizičko značenje zbilje da bi tako bivao oplemenjen i da bi pronalazio nove i jedinstvene načine uzdizanja svojega duha ponad briga svakodnevice te da bi na taj način uživao u umjetničkom ushitu i trajnoj radosti preobrazbe. U tom je smislu – pokazuje nam Kupareo – umjetnost autentična ljudska djelatnost koja preobražava čovjeka produhovljujući ga da bi se sve više usavršavao i tako cjelovito ostvarivao u suglasju sa sobom, s bližnjima, s prirodom i u konačnici s Vrhovnim Bićem. Takvo očovječenje kroz umjetničko stvaralaštvo zahtijeva trajni napor i djelatnost duha koja nije jednostavna, ali je za čovjeka jedini put na kojem otkriva kako postajati čovjekom.
The works of Plessner and Gehlen, eminent thinkers in the field of philosophical anthropology, show that philosophy should concern itself with the spiritual part of the human being, which builds the foundations for personal and interpersonal activity and thus gives purpose to the human person’s existence and enables his/her self-understanding. Philosophy should therefore concern itself with the possibility of permanent humanization. One of the most significant 20th century Croatian artists and thinkers, Rajmund Kupareo (1914 – 1996), concerned himself exactly with the abovementioned topic and gave, in his philosophical and aesthetic deliberations, a new and original contribution to the understanding of the phenomenon of art as a particular spiritual activity ensuring the human being a better understanding of reality and his/ her own survival in it. Since deep human reality is hidden in it, art is for Kupareo – in the spirit of Aristotelian-Thomistic realism – a specific human value. As a means of studying a being in terms of what is beautiful in it, art is a value that – through concrete artistic symbols resulting from artistic transformation – indicates perfection of a being. As any other value, due to its content, it permanently attracts and continues to perfect a particular subject. The purpose of art is therefore to – by artistically embodying the vital, personal, interpersonal and suprapersonal values – enable the human being to transcend reality again and again trying to find a deeper, metaphysical meaning of reality in order to enrich himself and fi nd new and unique ways to raise his spirit beyond everyday concerns and thus enjoy artistic elation and permanent joy of transformation. In this sense – as shown by Kupareo – art is an authentic human activity that transforms the human being enspiritualizing him for the purpose of further perfection and complete realization in line with himself/herself, his/her closest ones,nature and, finally, the Supreme Being. Humanization of this kind – realized through artistic creation – requires constant effort and activity of the spirit, which is not simple but which is, for the human being, the only way to discover how to become human.
Databáze: OpenAIRE
Externí odkaz: