Value Crisis and Culture
| Autor: | Ivan Supičić |
|---|---|
| Jazyk: | chorvatština |
| Rok vydání: | 2001 |
| Předmět: | |
| Zdroj: | Bogoslovska smotra Volume 71 Issue 2-3 |
| ISSN: | 1848-9648 0352-3101 |
| Popis: | Kao što se tri ključne riječi iz ovog naslova mogu uzeti navedenim redom, mogle bi nam otvoriti dodatna obzorja i kad bi se postavile drukčijim redom. Moglo bi se tako govoriti i o krizi kulture kao i o vrednotama kulture, o kulturi vrednota, pa čak i o vrednotama krize. Kriza je, naime, stanje pokolebanosti, stavljanja u pitanje, slabljenja, ali i prilika ili poticaj za traženje izlaza, za uviđanje potrebe promjena radi poboljšanja i napretka. Čak bi i termin »kultura krize« mogao imati smisla ukoliko bi označio održavanje ili ustaljenost nekog upitnog stanja u kojem opadaju vrednote, umjesto traženja izlaska iz njega. U tom se negativnom smislu danas spominje, na primjer, »kultura smrti« nasuprot kulturi života. Ima tako mnogo raznih vrednota da se moramo ograničiti samo na one najvažnije - duhovne vrednote. Kriza duhovnih vrednota je i kriza čovjeka. Krizna pak stanja normalne su faze ljudskog života i rasta, ne u tom smislu što bi se čovjek u njima morao neprestano nalaziti, nego u tome što kroz njih mora neminovno barem povremeno prolaziti. Ona su prilika za prevladavanje iskušenja, za iznošenje križa, za duhovno produbljenje, Isus Krist, ne samo da je kroz krize, kao čovjek, prolazio, nego im je išao u susret, s njima se suočavao da bi ih razriješio. Isus je takoreći gotovo neprestano prolazio kroz krizne situacije, nerazumijevanja i konflikte, od najmanjih do onih najvećih kao što su bile kušnja u pustinji, Getsemani i, konačno, Golgota. Ali Isus je upirao prstom i na krizna stanja kod čovjeka općenito, počevši od stanja grešnosti, pozivajući na pokajanje i pokazujući na izlaz iz njih, kao i posve konkretno, od čovjeka do čovjeka, upozoravajući na zlo u čovjeku i na zlo za čovjeka, na njegovu unutarnju patnju i vanjsko stradanje, da bi ih liječio, poticao na rješenje, pomogao da dođe do duhovnog i tjelesnog čovjekova ozdravljenja. Čovjekova je egzistencija po definiciji krhka. Čovjekov je život gotovo permanentno izložen i ugrožen. Krize svih vrsta mogu nastupiti svakog trenutka, a krizna se stanja održavati dugo. Čovjek ih može i ne biti svjestan, što je zlo za njega. A dok je god u takvu stanju, kako može pokušati izaći iz njega? Suvremena je kriza civilizacije uperena protiv čovjeka i njegovih temeljnih vrednota: velik dio čovječanstva živi u bijedi i gladi, zaostao je i nepismen, pothranjen je i nerazvijen, kulturno je na margini, dok je drugi, manjinski dio u obilju i raskoši, u obijesnom rasipanju i uživanju. U mnogome je obescijenjen i sam ljudski život od začeća do smrti. No, toj ljudskoj i sociološkoj krizi valja dodati onu metafizičku, duhovnu i religioznu. Suvremena je, osobito zapadna, civilizacija proizvela pojedinca u kojemu prevladavaju individualizam, egoizam i ravnodušnost prema transcendenciji i Bogu, usmjerenost na vremenito i materijalno, potrošački mentalitet i relativizacija svih bitnih, napose duhovnih vrednota. Uza sva velika i pozitivna dostignuća suvremene civilizacije i kulture, ona je iznjedrila u čovjeku destrukciju duhovnog, božanskog i vječnog. Upravljenost na komfor, standard i što ugodniji život u svijetu, suvremenom se čovjeku čini daleko važnijom od njegove dubinske duhovne dimenzije i onoga što slijedi u nadsvijetu. Ako se danas može govoriti o »kulturološkoj krizi kršćanstva« (Ž. Mardešić), o nikad dovršenom susretu Evanđelja i kultura koji treba uvijek unapređivati (M. Amaladoss), o univerzalnosti kršćanstva kojem se danas suprotstavlja relativnost kultura (J. Ratzinger), te o gigantskom zadatku i vitalnom značenju uključivanja kultura u život Crkve (P. Poupard), znak je to dubokih razmjera krize u koju su ušli i kršćani, i Crkva, i suvremeni svijet, iz koje će izlaz, da bi ga uopće bilo, moći biti jedino korjenit. Da se to ostvari, kršćanima će biti potrebna daleko veća kultura svetosti, njihova će vjera morati postati istinskom kuturom (Ivan Pavao II.). The crisis of values and culture is a state in which the values are wavered, questioned and weakened, but it is also a state of opportunity, with the incentive to look for a solution; it is the need for change in order to improve and progress. The author discusses the crisis of spiritual values as the crisis of man. The contemporary crisis of civilization aims at human beings and his/her basic values: while a big part of humanity lives in poverty and hunger, is underdeveloped, illiterate, and culturally marginalized, the minority lives in abundance and luxury, in wanton dissipation and enjoyment. Even the human life, from its conception to death, is depreciated. To these human and social dimensions of the crisis we should add the metaphysical, spiritual and religious dimensions. Modern, especially Western civilization, has produced a human being with emphasized individualism, egotism, indifference towards transcendence and God, an individual directed towards the transient and material. He/she is dominated by the 'consumers' mentality and relativization of all essential values, especially spiritual values. Those who analyze this condition speak about a manifold cultural crisis of humanity. To this contemporary state of crisis, Christians are invited to offer a culture of sanctity, so that their faith may become a true culture. Through the Cross of Christ human crises become the opportunity for overcoming temptations, for carrying the cross, hence for spiritual deepening. |
| Databáze: | OpenAIRE |
| Externí odkaz: |
|