Two visions of Rights: Archbishop Josip Stadler and Josip Frank

Autor: Stjepan Matković
Jazyk: chorvatština
Rok vydání: 2020
Předmět:
Zdroj: Vrhbosnensia : časopis za teološka i međureligijska pitanja
Volume 24
Issue 1
ISSN: 2233-1387
1512-5513
Popis: Autor je ukazao na višeslojan odnos između Josipa Franka, prvaka jedne od pravaških stranaka na političkoj sceni Kraljevine Hrvatske i Slavonije, i vrhbosanskoga nadbiskupa Josipa Stadlera. Taj je odnos bio obilježen proturječnostima i različitim fazama. Na početku 20. stoljeća Frank je kao predvodnik pravaša okupljenih oko Čiste stranke prava kritički razmatrao Stadlerovu političku djelatnost na području Bosne i Hercegovine. Prije svega, razlog takvu stajalištu proizlazio je iz oslanjanja na tradiciju starčevićanske ideologije i pojedine liberalne postavke. Drugi je ležao u koncepciji modernoga pravaštva, koje je, uz prilagodbu suvremenim kretanjima u društvu, značilo nastavak zagovaranja politike zasnovane na načelima hrvatskoga državnog prava u skladu s prihvaćanjem utjecaja modernizacije društva. U toj se kombinaciji temeljio kao bitan element neprihvaćanja djelovanja vrhbosanskoga nadbiskupa i kompleksan odnos prema muslimanima iz Bosne i Hercegovine, koji su trebali biti ključan saveznik u širenju pravaštva na tom području, zbog čega je Frank javno izražavao filomuslimansko raspoloženje i pritom osuđivao navodno prozelitsko djelovanje Stadlera. Do zaokreta u međusobnim odnosima između Franka i Stadlera dolazi nakon pokretanja politike Novoga kursa, a još naglašenija suradnja započinje u kontekstu austro-ugarske provedbe aneksije Bosne i Hercegovine. Iz poteza hrvatskih zagovornika Novoga kursa i Hrvatsko-srpske koalicije proizlazilo je da se Bosna i Hercegovina prepuštaju srpskoj politici kao zona njena djelovanja. Na taj je način došlo i do podjele unutar političkih predstavnika bosanskohercegovačkih Hrvata tako da je jedan dio prihvatio koncepciju Novoga kursa, dok je drugi, među koje je pripadao i Stadler, odbacivao takav zaokret držeći se načela o vrijednostima hrvatskoga državnog prava u političkom životu. S druge strane, tad na značenju dobiva sve snažniji utjecaj kruga oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je na dnevni red stavio mogućnost trijalističke reforme Austro-Ugarske. U tim je okolnostima došlo do čvršćega povezivanja između Franka i Stadlera. Prvomu je nakon aneksije i uvođenja ustavnoga stanja u Bosni i Hercegovini bilo važno pridobiti pouzdanoga saveznika, a i Stadler je tražio potporu „preko Save“ jer se bez povezivanja nije moglo promišljati o provedbi postavljenih političkih ciljeva koji su se očitovali u prihvaćanju pravaškoga programa iz 1894. po kojem se hrvatsko pitanje trebalo riješiti unutar okvira Habsburške Monarhije. Na taj je način došlo do uspostave čvrstoga savezništva, koje je trajalo sve do smrti Josipa Franka (1911.), a nastavilo se i kroz suradnju njegovih nasljednika s vrhbosanskim nadbiskupom.
The author describes the multi-layered relationship between Josip Frank, the leader of the Party of Rights, which was politically active in the Kingdom of CroatiaSlavonia, and the Archbishop of Vrhbosna, Josip Stadler. This relationship was marked by contradictions and different phases. At the beginning of the 20th century, Frank, as the leader of the Party of Rights, was critical of Stadler’s political activity in Bosnia and Herzegovina. Initially, the reason for this view stemmed from Frank’s reliance on the tradition of Starčević’s ideology and certain liberal positions. A second reason lay in Frank’s understanding of rights, which he adjusted to meet the requirements of modern movements in society while he continued to advocate a policy based on the principles of Croatian state rights duly adjusted to accommodate the impact of social modernization. An important element of Frank’s rejection of the actions of the Archbishop of Vrhbosna may be found in his complex attitude towards Muslims from Bosnia and Herzegovina, whom he saw as a key ally in spreading the rights movement in the region. Frank publicly expressed a philo-Muslim position and condemned Stadler’s alleged proselytizing activities. The turning point in relations between Frank and Stadler came after the launch of the New Deal policy; greater cooperation began in the context of the Austro-Hungarian implementation of the annexation of Bosnia and Herzegovina. The Croatian proponents of the New Deal and the proponents of the Croatian-Serbian coalition argued that Bosnia and Herzegovina should be consigned to the Serbian political sphere of action. In this way, there was a division within the political representatives of Bosnian Croats: one part accepted the concept of the New Deal, while the other, including Stadler, rejected such a course and adhered to the principles of Croatian state rights in political life. However, the circle around the heir to the throne, Franz Ferdinand, who supported the “trialist” reform of Austro-Hungary, was gaining in importance. In these circumstances, a stronger connection between Frank and Stadler came to the fore. After the annexation and the introduction of a new constitutional situation in Bosnia and Herzegovina, it was important for Frank to gain a reliable ally, and Stadler also sought support “across the Sava” because without such a connection it was not possible to think about implementing the political goals: acceptance of the rights program from 1894, according to which the Croatian question would be resolved within the framework of the Habsburg Monarchy. In this way, a strong alliance was established, which lasted until the death of Josip Frank (1911), and continued through the cooperation of his successors with the Archbishop of Vrhbosna.
Databáze: OpenAIRE
Externí odkaz: