Položaj kolona u rudničkom distriktu Vipaske u svetlu odredaba zakona Lex metallis dicta
| Autor: | Gordan Maričić, Zeljka Sajin |
|---|---|
| Rok vydání: | 2019 |
| Předmět: |
римско рударство
Archeology History media_common.quotation_subject Vipasca miners roman mining State (polity) Political science Unresolved Issue Випаска lcsh:CC1-960 Classics Law and economics Mining law media_common рудничко право coloni Roman mining Empire procurators mining law 16. Peace & justice vipasca рудари lcsh:Archaeology Position (finance) прокуратори колони |
| Zdroj: | Starinar Starinar, Vol 2019, Iss 69, Pp 287-296 (2019) |
| ISSN: | 2406-0739 0350-0241 |
| Popis: | This paper discusses changes in the Roman mining policy that took place during the Empire, based on the provisions found on the second tablet of the Lex metallis dicta2 (Vip II, 1, 2,5,6,7,8,9) from Vipasca. The main stress is placed on the position, rights and obligations of the coloni and miners and the status of mining pits after their sale. By examining the efficiency of the indirect model of silver and lead exploitation in the mining district of Vipasca, the authors present their solution to the unresolved issue of the means by which the Roman state obtained large quantities of metals necessary for the operation of state-run factories and imperial mints. Lex metallis dicta je zakon koji, i pored fragmentarnosti, pruža saznanja od neprocenjive važnosti za istraživanje rimskog rudarstva. Odredbe ovog zakona otkrivaju indirektni model eksploatacije srebra i olova u doba Carstva koji je počivao na partnerskom odnosu između fiska i kolona, glavnih nosilaca eksploatacije. U to poslovno partnerstvo rimska država unosila je imovinu, a kolon je ulagao novčana sredstva i radnu snagu. Prodajući kolonima rudničke jame, fisk je obezbeđivao ogroman priliv novca u carsku blagajnu, a koloni su imali priliku da ostvaruju veliku dobit. Vlasništvo kolona nad rudničkim jamama bilo je ipak ograničenog karaktera, i to ne zbog obaveze da sa fiskom dele rudu napola posle kupovine, već zakonskom odredbom koja je fisku omogućavala povrat vlasništva u slučaju napuštanja eksploatacije na šest meseci. Jedno od pitanja koje je ostalo nerazrešeno jeste način na koji je rimska država obezbeđivala velike količine metala neophodnih za rad državnih fabrika i kovnica novca. Sada znamo da nakon kupovine rudničih jama koloni nisu imali obavezu da rudu dele napola sa fiskom. U skladu sa hipotezom koju smo izneli u ovom radu, velike količine metala neophodnih za rad državnih fabrika i kovnica novca rimska država je dobijala na ime zakupa državnih topionica na tlu rudničkih distrikta, jer su koloni, najverovatnije, plaćali zakupninu u gotovim proizvodima, srebrnim i olovnim slicima. Otuda možemo da shvatimo veliko interesovanje fiska za neprestani proces rudničke eksploatacije. Uređujući položaj, prava i obaveze kolona, zakonodavac je vodio računa i o običnoj radnoj snazi, rudarima, tako što je ograničio radno vreme zabranivši sve aktivnosti u rudnicima nakon zalaska sunca i tokom noći. Ova mera predstavljala je pravi progres u poređenju s vremenom iz doba rimske Republike. Finansijsku efikasnost ali i pravičnost celokupnog indirektnog modela koji je nastao reformama uprave nad javnim dobrima u doba cara Vespazijana najbolje potvrđuje njegova uspešna primena. Po ovom modelu eksploatisani su rudnici ne samo na tlu Španije već i širom rimske države, a naročito na području rudničkih regiona Ilirika gde će proces eksploatacije potrajati sve do četvrtog veka nove ere. |
| Databáze: | OpenAIRE |
| Externí odkaz: |
|