Sintaktičko-semantički status egzistencijalnih glagola biti, imati i trebati

Autor: Iva Nazalević Čučević, Branimir Belaj
Rok vydání: 2018
Předmět:
Zdroj: Croatica : časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu
Volume 42
Issue 62
ISSN: 1849-1111
2623-9280
DOI: 10.17234/croatica.42.12
Popis: Glagolima biti, imati i trebati svojstvena je sintaktičko-semantička višeznačnost. Tako je primjerice biti suznačan kada dolazi kao pomoćni ili kao kopulativni, odnosno kao perifrazni glagol. Samoznačnim se smatra onda kada dolazi u rečenicama u kojima ne gubi svoje leksičko značenje, odnosno u kojima znači ‘postojati’, ‘boraviti’ i sl. (Silić i Pranjković 2005: 290). Dolazi li u tim i sličnim značenjima, podvodi se pod egzistencijalne (npr. Silić i Pranjković 2005, Kuna i Belaj 2013, Belaj i Tanacković Faletar 2014, Brač i Bošnjak Botica 2015), odnosno govori se o egzistencijalnim konstrukcijama ili predikatima (Zovko Dinković 2011: 280). Egzistencijalnim glagolima u hrvatskome dosad je uglavnom pristupano s kategorijalnog aspekta (npr. Birtić 2001, Kordić 2002, Zovko Dinković 2011, Kuna i Belaj 2013), dok se njihov sintaktički status nije analizirao. Primjerice u dosadašnjim analizama kategorije egzistencijalnosti, odnosno egzistencijalnih glagola i njihovih dopuna, nije raspravljano o sintaktičkom statusu glagola biti u rečenicama tipa Nije bilo struje, Luke nije bilo na nastavi, Luka nije bio na nastavi, Luka je u Zagrebu i sl. Je li status glagola biti u svim navedenim primjerima isti? Kakav je sintaktički status njegovih dopuna? Ista se pitanja nameću i kada je riječ o glagolima imati i nemati i dopunama u primjerima Ima/Nema struje, Luke nema na nastavi i sl. ili pak o glagolu trebati i njegovim dopunama u primjerima Luki treba kruh, Luki treba kruha, koji se ovim radom prvi put uvodi u raspravu o egzistencijalnim glagolima. Primjenjujući metodologiju kognitivne gramatike te ruske i njemačke tradicije gramatike zavisnosti i polazeći od teze da ispražnjavanje leksičkoga značenja glagola rezultira njegovom većom nesamostalnosti, odnosno većom ovisnosti o obveznoj predikatnoj dopuni, pokušat ćemo doći do odgovora o sintaktičko-semantičkome statusu glagola biti, imati (nemati) i trebati.
Syntactic and semantic polysemy is a well-known characteristic of the verbs biti ‘be’, imati ‘have’ and trebati ‘need’. Thus, biti has no lexical meaning in itself when it is used as an auxiliary or as a copula, or as a periphrastic verb. However, it acts as a lexical verb when used in phrases in which it does not lose its lexical meaning, i.e., where its meaning is ‘to exist’, ‘to spend an amount of time at a location’, etc. (Silić and Pranjković 2005: 290). If it is used in such or similar contexts, biti is seen as an existential verb (e.g. Silić and Pranjković 2005, Kuna and Belaj 2013, Belaj and Tanacković Faletar 2014, Brač and Bošnjak Botica 2015), i.e., it is observed as an existential construction or predicate (Zovko Dinković 2011: 280). Existential verbs in Croatian have so far been considered from a categorial point of view (e.g. Birtić 2001, Kordić 2002, Zovko Dinković 2011, Kuna and Belaj 2013), while their syntactic status has not been analysed. For example, the analyses of the category of existentiality carried out so far, i.e., the analyses of existential verbs and their complements, have not included the syntactic status of the verb biti in the phrases such as Nije bilo struje ‘There was no power’, Luke nije bilo na nastavi (There was no Luka-G in class) ‘Luka was not in class’, Luka nije bio na nastavi ‘Luka was not in class’, Luka je u Zagrebu ‘Luka is in Zagreb’, etc. Is the status of the verb biti in all these examples the same? What is the syntactic status of its complements? The same questions arise with the verbs imati ‘have’ and nemati ‘not to have’ and their complements in sentences such as Ima / Nema struje ‘There is / There is no power’, Luke nema na nastavi (There is no Luka-G in class) ‘Luka is not in class’ and other, as well as with the verb trebati ‘need’ and its complements in sentences Luki treba kruh, Luki treba kruha ‘Luka needs bread’. This paper first includes the verb trebati in the discussion on existential verbs. Applying the methodology of cognitive grammar and the Russian and German traditions of dependency grammar and starting from the assumption that the loss of a verb’s lexical meaning results in its lesser independence, i.e. in its greater dependence on an obligatory predicate complement, we will attempt to determine the syntactic-semantic status of the Croatian verbs biti, imati (nemati) and trebati.
Databáze: OpenAIRE
Externí odkaz: