Federativna Jugoslavija i njezini jezici

Autor: Mićanović, Krešimir
Rok vydání: 2023
Předmět:
Zdroj: Studia Slavica Academiae Scientiarum Hungaricae. 66:319-339
ISSN: 1588-290X
0039-3363
DOI: 10.1556/060.2022.00026
Popis: U radu se raspravlja o pravnoj regulaciji statusa jezika federativne Jugoslavije i njihovu nazivanju u razdoblju kojega su granične točke odluke AVNOJ-a iz 1944. godine te prva polovica travnja 1963. godine, kada se donosi drugi po redu Ustav. Za trajanja Drugoga svjetskog rata politička tijela države u nastajanju proklamirala su ravnopravnost četiriju jezika (u pravilu u izvornim se tekstovima navode redoslijedom): srpskoga, hrvatskoga, slovenskoga i makedonskoga. Tada je odlučeno, što se može smatrati temeljnim ostvarenjem proklamirane jezične ravnopravnosti na koju se obvezala federativna zakonodavna vlast, da će službeno glasilo objavljivati zakone nove države na tim četirima jezicima, odnosno da će glasilo istodobno izlaziti u četirima ravnopravnim izdanjima.S donošenjem prvog Ustava početkom 1946. godine objavljivanje saveznih zakona na više jezika dobilo je i svoju ustavnu sankciju. Osim odredbe o objavljivanju zakona ustavotvorac je posebnim odredbama zajamčio nacionalnim manjinama slobodnu upotrebu svojega jezika te odredio da se postupak pred sudom vodi na jezicima republike, autonomne pokrajine ili oblasti. Ustavotvorac nijednom jeziku nije izričito dodijelio status službenoga (ili državnoga), ali je očito da razlikuje tri skupine jezika nejednaka statusa: jezike narodnih republika (objavljivanje zakona, vođenje sudskog postupka), jezike autonomnih pokrajina ili oblasti (vođenje sudskog postupka), jezike nacionalnih manjina (mogu se rabiti pred sudom). Ustavotvorna skupština u svojim poslovnicima izričito navodi u skladu s avnojskom praksom četiri jezika – srpski, hrvatski, slovenski i makedonski – ali je donijela Ustav 1946. godine u kojemu se ti jezici ne navode. Ustavni zakon, kojim je početkom 1953. znatno revidiran Ustav, u posebnoj odredbi regulira donošenje i objavljivanje save-znih zakona na jezicima svih narodnih republika, ali se ni u njoj ne navode nazivi tih jezika.Rasprave vođene u ustavotvornim i zakonodavnim odborima, što su dosad u jezičnopolitičkim istraživanjima prema autorovu uvidu posve zanemarene, pokazuju da nenavođenje naziva jezika nije propust zakonodavca, nego rezultat političke odluke koja je provedena u Skupštini Jugoslavije, ali donesena, po svemu sudeći, u partijskom centru moći, u najužem vodstvu KP Jugoslavije, u prvom redu da bi se ustav rasteretio arbitriranja o tome jesu li hrvatski i srpski dva ili jedan jezik. U nepuna dva poslijeratna desetljeća jezici narodnih republika nisu dobili svoju ustavnu sankciju, ali, što pokazuje istražena građa, u nizu tekstova niže pravne snage (odluke, pravilnici, skupštinski poslovnici) federativna zakonodavna vlast izričito navodi srpski, hrvatski, slovenski i makedonski kao svoja četiri jezika.S donošenjem Ustava SFRJ 1963. godine započinje novo ustavnopravno razdoblje u kojemu Skupština Jugoslavije mijenja svoj režim nazivanja jezika jugoslavenskih naroda, što znači u prvom redu da prestaje s uporabom glotonima hrvatski jezik i srpski jezik.The paper discusses legal regulation of the status of the languages of federative Yugoslavia (FPRY) and their nomenclature in the period between the resolutions of the Anti-Fascist Council for the National Liberation of Yugoslavia in 1944 and early April of 1963, when the second Constitution was ratified. During World War II, political bodies of the state to be proclaimed the equality of four languages: Serbian, Croatian, Slovenian, and Macedonian (as a rule listed in this order in the documents). It was decided – and this can be considered the fundamental realization of the declared linguistic equality to which federative lawgiver pledged itself – that an official journal will publish statutes of the new state in those four languages, i.e. four editions will be published.When the first Constitution was ratified in early 1946, the publication of statutes in several languages was sanctioned by the Constitution. In addition to the provision on publishing the statues, the lawmaker further guaranteed national minorities free use of their languages and mandated that judicial procedure is to be conducted in the languages of the respective republic, autonomous province, or region. No language was explicitly declared official (or federal) but it is obvious that three groups of languages of unequal status were distinguished: languages of people’s republics (publication of statutes, judicial procedure), languages of autonomous provinces or regions (judicial procedure), languages of national minorities (can be used in court). In its rules of procedure, the Constitutional Assembly explicitly lists the four languages – Serbian, Croatian, Slovenian, and Macedonian – but the 1946 Constitution it ratified does not mention those languages. The Organic Law, which in early 1953 significantly revised the Constitution, includes a provision regulating the publication of federal statutes in the languages of all six people’s republics but the names of those languages are not specified.Discussions in constitutional and legislative committees – thus far, by all accounts, ignored in studies of language politics – prove that this was not an omission on the part of the lawgiver but the result of a political decision (formally by the Federal Assembly, yet more likely by the powers that be in the inner circle of the Communist Party of Yugoslavia), first and foremost so that the Constitution would not be burdened with arbitrating whether Croatian and Serbian are a single language or not. In the two post-war decades, languages of people’s republics failed to secure constitutional sanction but, as the material under study shows, in a series of documents of lesser legal power (decrees, ordinances, and rules of procedure) federative legislature explicitly lists Serbian, Croatian, Slovenian, and Macedonian as its four languages.The ratification of the 1963 SFRY Constitution marks the beginning of a new constitutional era, in which the Federal Assembly changes its regime of naming languages of the Yugoslav peoples, which above all means that the linguonyms Croatian language and Serbian language are no longer used.
Databáze: OpenAIRE
Externí odkaz: