Filozofska sastavnica Zrcala duhovnog (1614) Mavra Orbina

Autor: Ivica Martinović
Rok vydání: 2021
Předmět:
Zdroj: Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine
Volume 47.
Issue 2 (94)
ISSN: 1847-4489
0350-2791
DOI: 10.52685/pihfb.47.2(94).1
Popis: Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovječanskoga (1614) Mavra Orbina, prijevod djela Specchio spirituale del principio et fine della vita humana milanskoga franjevca Angela Ellija, jedina je knjiga koju je glasoviti dubrovački benediktinac napisao na hrvatskom. Nastala je i objavljena zalaganjem naručitelja i mecene Rade Sladojevića, prevoditelja Mavra Orbina i priređivača Bartola Kašića: Orbin je posvetu Sladojeviću potpisao 20. travnja 1606. dok je bio opat samostana sv. Mihajla u Pakljenoj na otoku Šipanu; 20. kolovoza 1613, gotovo tri godine nakon Orbinove smrti, zamolio je Sladojević isusovca Kašića da se u Rimu pobrine za tiskanje Orbinova prijevoda, a Kašić je u studenom iste godine napisao crkvenu cenzuru i priredio tekst Orbinova rukopisa prema vlastitoj slovopisnoj uputi; posljednje što je Pažanin priložio izdanju bila je pjesma Čtivnikom (Čitateljima), njegova prva tiskana autorska pjesma, opremljena nadnevkom 25. ožujka 1614. Orbin je, kako je ovdje dokazano, prijevod izradio prema izdanju Ellijeva djela iz 1601. godine, koje je bitno prošireno i dotjerano u odnosu na izdanje iz 1600. godine. Orbinovo Zrcalo duhovno ima tri žanrovska lika: 1. niz dijalogā; 2. zbirka teoloških svaštica; 3. asketski priručnik o »prvim i posljednjim stvarima«. Zbog ove treće žanrovske odrednice Elli i njegov hrvatski prevoditelj često upućuju na drugu i četvrtu knjigu Sentencijā Petra Lombardskoga. Na filozofski sloj u Zrcalu duhovnom čitatelja prvo upozorava kazalo »vrijednijeh pisalaca« na početku izdanja. Na njegovu se popisu nalaze dva filozofa Aristotel i Seneka, liječnik Avicena, ali i prvaci visoke skolastike koji su svi odreda i teolozi i filozofi, niz franjevačkih komentatora Sentencija Petra Lombardskoga: od Aleksandra Haleškoga do Ivana Duns Škota. Ali prisutnost filozofskih tema u punini otkriva tek poredbeno proučavanje Ellijeva izvornika i Orbinova prijevoda. Prvi razgovor, u kojem se raspravljaju dvojbe o stvaranju svijeta, nudi temeljne filozofske uvide o Bogu, svijetu i čovjeku. Osobit je i po tome što je u njem raspravljeno pitanje: »Što je žena?«, a da prethodno nije raspravljeno pitanje: »Što je muškarac?« ili »Što je čovjek?«, pri čem se Orbin priklanja mizoginijskoj tradiciji u kršćanstvu sraslu s aristotelizmom. Drugi razgovor, posvećen prvom grijehu praroditeljā, usredotočuje se na četiri ‘definicije’ smrti: 1. »jedno ništa«; 2. »lišenost od života«, pri čem se očito oslanja na jedno od triju počela fizičkoga tijela iz Aristotelove Fizike: privatio, u Ellijevu izvorniku privatione; 3. »razlučenje duše od tijela«; 4. »posljednja od svih strašnih stvari« u Aristotelovu smislu, prema šestom poglavlju o hrabrosti u trećoj knjizi Nikomahove etike. U središtu rasprave trećega razgovora jest poimanje života (vita brevis). Četvrti razgovor izlaže glavnu tezu kršćanske antropologije: »Ljudska je duša neumrla«, a potom uz temu čovjekove smrtnosti raspravlja o boli i strahu. Time je ujedno zaključena rasprava o »prvim stvarima«. Peti razgovor nudi topografiju »posljednjih stvari« iz perspektive kartografa Giuseppea Rosaccia. U šestom i sedmom razgovoru raspravljene su dvije gnoseološke teme: oćućenje kao obilježje čovjekova spoznanja i usporedba između znanja »na ovomu svijetu« i znanja »ondi«, gdje borave osuđene duše, pri čem Orbin u svom prijevodu izostavlja dragocjeno Ellijevo razjašnjenje o čovjekovoj spoznaji: per mezzo de fantasmi. Osmi razgovor tvrdi tjelesnost ognja i istodobno nastoji opravdati razliku između ognja u svijetu i ognja paklenoga, dakle provodi se uz prirodnofilozofsko predznanje o procesu gorenja. Uz poimanje muke paklene u razgovor se upleće želja za nepostojanjem, za koje Orbin kuje nazivak ‘nebitje’. Deveti razgovor o odnosu između Boga i čovjeka, tj. o slobodi i milosti, milosrđu i pravednosti oslanja se i na filozofske uvide o Bogu i čovjeku, a Orbin tom prilikom kuje nazivak ‘slobodna vlast’ za Ellijevo libero arbitrio. Rasprava o svršetku svijeta u desetom razgovoru oslanja se na aristotelovsku prirodnu filozofiju, što uključuje tvrdnju da ‘hođenje od nebesa’ ima svoj naravni uzrok. U jedanaestom razgovoru, koji raspravlja o uskrsnuću mrtvih, pretežu teme iz socijalne i prirodne filozofije onovremenosti. Augustin protiv Aristotela – to je raspra, koja vodi zaključku u prilog ontičkom statusu žene u uskrsnuću: žena uskrsuje kao žena. Drugo žarište ovoga razgovora nebeska su događanja na kraju vremena, koja se promatraju i iz perspektive prirodne filozofije. U dvanaestom i trinaestom razgovoru obrađuju se dvije teme s filozofskom pozadinom: poimanje božanske pravde i Aristotelova slika svijeta nakon Suda. Četrnaesti razgovor, posvećen u cijelosti razumijevanju raja, propituje četiri teme koje pretpostavljaju filozofsko promišljanje: osjete, blaženstvo, (ne)jednakost i prijateljstvo. Petnaesti razgovor nudi eshatološku antropologiju gradeći na trima pojmovima: prćije duše, prćije tijela i djela od slave, čime se po analogiji s ovovremenom filozofskom antropologijom uvode obilježja duše, tijela i djelovanja za stanovnike raja, odnosno izgrađuje cjelovita onovremena filozofska antropologija. Orbinovo Zrcalo duhovno odlikuje se dakle opsežnom i vrlo razvedenom filozofskom sastavnicom, što dakako duguje svom predlošku – djelu Specchio spirituale Angela Ellija, ali i Orbinovoj osposobljenosti da takvo djelo prevede na hrvatski. U nastojanju da složena pitanja približi hrvatskom čitateljstvu dubrovački je benediktinac često pojednostavnjivao Ellijev tekst, ponekad izostavljao rečenice ili čak odlomke, a tek iznimno dodavao u odnosu na svoj talijanski predložak. Filozofsku vrijednost svoga prijevoda Orbin je zacijelo umanjio kad je izostavio ‘geometrijsku’ definiciju Boga iz Liber XXIV philosophorum, Avicenino gledište o srcu, Augustinovu definiciju žene: »Žena je narav.«, Ellijevu uputnicu na Aristotelovo djelo De anima i Ellijevo aristotelovsko razjašnjenje o spoznaji per mezzo de fantasmi. Za potrebe svoga prijevoda dubrovački je benediktinac redovito oblikovao hrvatske nazivke za mnoge filozofske i teološke pojmove. Služio se temeljnim metafizičkim nazivcima: ‘bitje’ za essentia i exsistentia, ‘nebitje’, ‘narav’, ‘stvoren’je’, ‘stvorom’ za ozbiljenje (actu). Pri izlaganju nauka o Trojedinomu Bogu uveo je istoznačnice ‘sobstvo’ i ‘kip’ za pojam osobe. Pri izlaganju o stvaranju svijeta služio se brojnim prirodnofilozofskim nazivcima: ‘djelo od razlučenja’ za opus distinctionis, ‘prva materija’ za materia prima, ‘tvrdina’ za firmamentum, ‘četiri elementi’ za Aristotelove elemente, ‘razčinjen’je’ za corruptio, ‘naredba’ za ordo. Pri opisu čovjekove slobodne volje uveo je nazivak ‘slobodna vlast’ za liberum arbitrium. Pri izlaganju heremenutike poslužio se nazivkom ‘zlamenito’ da bi opisao alegorijsko značenje. Za tri Ellijeva talijanska nazivka koja opisuju ljubav Adama i Eve: amore, concupiscenza i amicitia uspješno je smislio tri hrvatska: ‘ljubav’, ‘požuda’ i ‘prijazan’. Aristotelov pojam philia prevodio je pak dvama nazivcima: ‘prijateljstvo’ i ‘prijazan’. Poredbeno istraživanje Ellijeva djela i Orbinova prijevoda urodilo je još dvama važnim plodovima. Izuzmu li se Aristotel i Toma Akvinski, identificirano je 36 djela i 26 njihovih autora na koja se Elli poziva, što je kontekstualizirano u tekstu i dokumentirano u odsjeku bibliografije naslovljenom »Ellijeva (i Orbinova) vrela«. K tomu milanski franjevac upućuje na šest Aristotelovih djela: Nikomahovu etiku, O nastanku životinja, O duši, O nebu, Politiku i, uz posredovanje Pierozzija, na Fiziku, kao i na tri djela Tome Akvinskoga: Quodlibet tertium, Scriptum super Sententiis Petri Lombardi i Summa theologiae. Da bi se razjasnio utjecaj Antonina Pierozzija na Ellija i posredno na Orbina, proučeni su izvori kojima se Pierozzi služio sastavljajući poglavlje »De diversis vitiis mulierum«, napose definicija žene u Liber Secundi philosophi i Ciceronova Paradoxa. Iako prijevod, Orbinovo Zrcalo duhovno prva je zbirka teoloških svaštica (quaestiones quodlibetales) tiskana na hrvatskom. K tomu ono je i prvi asketski priručnik »o prvim i posljednjim stvarima« na hrvatskom, jer je prvo izdanje Orbinova Zrcala tiskano četrnaest godina prije Četiri poslidnja človika t. j. od smarti, suda, pakla i kraljestva nebeskoga (1628) Franje Glavinića. S pomoću četiri izdanja (1614, 1621, 1628, 1703) Bartolomeo Zanetti, Marco Ginammi i Bartolo Occhi, jedan rimski i dva mletačka tiskara, osigurala su stoljetni vijek Orbinovu prevoditeljskom naporu i tako omogućila da se zahtjevnije hrvatsko čitateljstvo upozna s kršćanskim naukom o »prvim i posljednjim stvarima« čovjeka u vrlo razvijenom obliku, da se susretne s nosivim tvrdnjama Augustina i Tome Akvinskoga, kao i s višestoljetnom tradicijom komentiranja Sentencija Petra Lombardskoga, da se susretne sa ‘slikama svijeta’ mletačkoga kasnorenesansnoga kozmografa Giuseppea Rosaccia i ptolemejevca Aḥmada al-Farghānija iz 9. stoljeća, da predloži ili odabere mnoge nove hrvatske nazivke iz filozofije i teologije, da u tumačenjima biblijske poruke prepozna kako se katolička teologija srodila s aristotelizmom, napose s Aristotelovom slikom svijeta i Aristotelovim poimanjem žene. Čitajući Orbinovo Zrcalo duhovno, hrvatski je čitatelj mogao i sâm sazrijevati u metodološkom pogledu, primjerice mogao je naučiti: kako se postavlja pitanje, a što mora sadržavati odgovor; kako se odnosi pitanje i potpitanje; kako se zauzima stav kad se mišljenja autoriteta razilaze. Pojava i stoljetno trajanje Orbinova Zrcala duhovnog za hrvatsku su pisanu riječ utoliko važniji, jer se to djelo bitno razlikuje od ostale produkcije religioznoga štiva pretežito namijenjenoga najširim slojevima hrvatskoga naroda radi svladavanja kratkoga kršćanskoga nauka. Četiri izdanja Zrcala duhovnoga od 1614. do 1703. godine dokazuju da je knjiga s vrlo sofisticiranim filozofsko-teološkim aparatom, uobličena u 150 pitanja ili dvojba, mogla tijekom 17. stoljeća postati uspješnicom među hrvatskim čitateljima, napose dubrovačkim. Orbinovo Zrcalo duhovno pripada dakle hrvatskoj filozofskoj baštini pod različitim vidicima: 1. ono upoznaje hrvatsko čitateljstvo s nosivim temama iz raznih filozofskih disciplina, ponajviše iz prirodne i socijalne filozofije, ali također iz metafizike, filozofske teologije, filozofske antropologije, etike i gnoseologije; 2. u ruhu hrvatskoga jezika otkriva trajan utjecaj Aristotelovih gledišta na tumačenje kršćanskoga nauka; 3. ostvaruje ranu recepciju klasikā kršćanske filozofije na hrvatskom, napose Augustina, Tome Akvinskoga, Bonaventure i Rikarda iz Mediaville; 4. zrcali filozofske teme unutar razvoja franjevačke škole od Aleksandra Haleškoga do Ivana Duns Škota; 5. ostvaruje ranu recepciju renesansne teološke sume Antonina Pierozzija na hrvatskom; 6. poučava o metodi za provođenje filozofske rasprave; 7. očituje prevoditeljev sustavan napor za razvijanjem hrvatskoga filozofskog nazivlja.
Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovječanskoga (Spiritual mirror of the beginning and end of human life, 1614), Mavro Orbin’s translation of the work Specchio spirituale del principio et fine della vita humana by Angelo Elli, a Franciscan of Milan, is the only book that this famous Dubrovnik Benedictine wrote in Croatian. It owed its publication to the efforts of the commissioner and patron Rade Sladojević, translator Mavro Orbin, and editor Bartol Kašić: Orbin signed his dedication to Sladojević on 20 April 1606 during his abbacy at St. Michael Monastery in Pakljena on the island Šipan; on 20 August 1613, almost three years after Orbin’s death, Sladojević prompted the Jesuit Kašić to make arrangements for the publishing of Orbin’s translation in Rome, whereupon in November that year Kašić wrote a censure and edited the text of Orbin’s manuscript for print according to his own instruction for Croatian writing system “Nauk za dobro pisati Slovinski i lasno pročtiti ovo libarce” (“Instruction for the correct writing of Croatian and easy reading of this booklet”); lastly, the Jesuit of Pag appended to the edition his own poem entitled Čtivnikom (To the readers), which thus became his first poem to be printed, bearing the date 25 March 1614. According to the evidence presented here, Orbin based his translation on the edition of Elli’s work from 1601, which is essentially augmented and revised in relation to the 1600 edition. Orbin’s Zrcalo duhovno features three genre characteristics: 1. a series of dialogues; 2. a collection of quodlibetal questions; 3. an ascetic handbook on “the last things” (de novissimis). Due to the third genre feature Elli and his Croatian translator often refer to the second and fourth book of Sentences by Peter Lombard. To the philosophical layer in Zrcalo duhovno the reader’s attention is first drawn by the index of “valuable authors” at the beginning of the edition. Listed here are two philosophers, Aristotle and Seneca, physician Avicenna, along with the leading figures of the high scholastics, all equally prominent as both theologians and philosophers, and a succession of Franciscan commentators of Peter Lombard’s Sentences from Alexander of Hales to John Duns Scotus. Yet the presence of philosophical topics may only be fully revealed by a comparative study of Elli’s original text and Orbin’s translation. The first dialogue, which discusses the questions on the creation of the world, provides basic philosophical insights on God, world and man. This dialogue is also noted for the fact that it dwells on the question: “What is a woman?” without previously discussing the question: “What is a man?” or “What is a human being?”, whereby Orbin adopts the tradition of misogyny in Christianity imbued with Aristotelianism. The second dialogue, focused on the original sin of Adam and Eve, exposes four ‘definitions’ of death: 1. “one nothing;” 2. “privation of life,” whereby he evidently leans on one of the three principles of a physical body in Aristotle’s Physics: privatio, in Elli’s original privatione; 3. “separation of the soul from the body;” 4. “the last of all the terrible things” in Aristotle’s sense according to Chapter 6 about bravery in Book 3 of Aristotle’s Nicomachean Ethics. The third dialogue centres on the concept of life (vita brevis). The fourth dialogue discusses immortality of the soul, the major thesis of Christian anthropology, as well as pain and fear incorporated in the topic of human mortality. Thus concluded is the discussion on “the first things.” Fifth dialogue provides the topography of “the last things” from the perspective of the Venetian cartographer Giuseppe Rosaccio. Dialogues six and seven discuss two gnoseological topics: the use of senses as the feature of human knowledge and comparison between the knowledge “in this world” and the knowledge “beyond” where condemned souls dwell, whereupon Orbin in his translation omits Elli’s valuable explanation of human knowledge per mezzo de fantasmi. Dialogue eight proves the corporality of fire, and at the same time aims to justify the difference between the fire in the world and that in hell, based, therefore, on elementary knowledge in natural philosophy about the process of combustion. In addition to the understanding of the suffering in hell, the dialogue also touches upon the desire for non-existence, for which Orbin coins the term ‘nebitje’ (non-being). Dialogue nine on the relationship between God and man, i.e. about freedom and grace, mercy and justice, also leans on philosophical insights on God and man, whereby Orbin coins the term ‘slobodna vlast’ (free power) for Elli’s libero arbitrio (free will). Discussion on the end of the world in the tenth dialogue relies on Aristotelian natural philosophy, according to which the ’course of heavens’ has its natural cause. Dialogue eleven, which discusses the resurrection of the dead, is dominated by the topics in social and natural philosophy beyond time. Augustine vs. Aristotle – a debate that leads to the conclusion in support of the ontic status of the woman in resurrection: the woman will resurrect as woman. The second focus of this dialogue concerns heavenly occurrences at the end of time, viewed from the standpoint of natural philosophy. Dialogues twelve and thirteen deal with two topics with philosophical background: the concept of the divine justice and Aristotle’s world picture after the Last Judgement. Dedicated entirely to paradise, dialogue fourteen questions four topics which presuppose philosophical consideration: senses, beatitude, (un)equality and friendship. Dialogue fifteen offers eschatological anthropology constructed on three notions: dowries of the soul, dowries of the body, and deeds of glory, whereby in accordance with the then philosophical anthropology the features of the soul, body and actions for the inhabitants of paradise are introduced, that is, a comprehensive philosophical anthropology of ‘the world beyond’ is constructed. Orbin’s Zrcalo duhovno is therefore marked by a wide range of most diversified philosophical topics, owed largely to its source text – Specchio spirituale by Angelo Elli, but equally so to Orbin’s capacity to translate such a work into Croatian. In his attempt to present complex philosophical issues to Croatian readership, the Benedictine of Dubrovnik often simplified Elli’s text, omitted sentences or fragments even, and made rare additions to the Italian original. The philosophical value of his translation Orbin clearly depreciated by omitting the ‘geometrical’ definition of God from Liber XXIV philosophorum, Avicenna’s view on heart, Augustine’s definition of a woman: “The woman is nature.”, Elli’s reference to Aristotle’s De anima, and Elli’s Aristotelian explanation on the knowledge per mezzo de fantasmi. For the purpose of his translation, Orbin insisted on coining Croatian terms for many philosophical and theological notions. He used fundamental metaphysical terms: ‘bitje’ for essentia and exsistentia (essence and existence), ‘nebitje’, ‘narav’, ‘stvoren’je’ for non-being, nature, and creature, ‘stvorom’ for actu. While expounding the doctrine of the Triune God, he introduced the synonyms ‘sobstvo’ and ‘kip’ for the notion of person. While expounding the creation of the world he used numerous terms from the field of natural philosophy: ‘djelo od razlučenja’ for opus distinctionis (work of the distinction), ‘prva materija’ for materia prima (first matter), ‘tvrdina’ for firmamentum (firmament), ‘četiri elementi’ (four elements) for Aristotle’s elements, ‘razčinjen’je’ for corruptio (corruption), ‘naredba’ for ordo (order). While describing man’s free will he introduced the term ‘slobodna vlast’ (free power) for liberum arbitrium. While discussing hermeneutics he employed the term ‘zlamenito’ in order to describe an allegoric meaning. For Elli’s three Italian terms describing the love between Adam and Eve – amore, concupiscenza and amicitia – he came up with three apt terms in Croatian: ‘ljubav’, ‘požuda’ and ‘prijazan’ (‘love’, ‘concupiscence’, and ‘amiability’). Aristotle’s notion philia he translated by using two terms: ‘prijateljstvo’ (‘friendship’) and ‘prijazan’ (‘amiability’). Comparative study of Elli’s work and Orbin’s translation has resulted in another two important findings. With the exception of Aristotle and Thomas Aquinas, among Elli’s references thirty-six works and twenty-six authors have been identified, which has been contextualised in the text and documented in the section of bibliography entitled “Elli’s (and Orbin’s) sources.” In addition, the Franciscan of Milan refers to Aristotle’s six works: Nicomachean Ethics, De generatione animalium, De anima, De caelo, Politics, and, under Pierozzi’s influence, Physics, as well as three works by Thomas Aquinas: Quodlibet tertium, Scriptum super Sententiis Petri Lombardi and Summa theologiae. In order to elucidate the influence of Antonino Pierozzi on Elli and indirectly on Orbin, examined are the sources that Pierozzi used while composing the chapter “De diversis vitiis mulierum” (“On different vices of the women”), notably the definition of a woman in Liber Secundi philosophi and Cicero’s Paradoxa. Though a translation, Orbin’s Zrcalo duhovno is the first collection of quodlibetal questions printed in Croatian. Further, it is the first ascetic handbook »on the first and last things« in Croatian, because the first edition of Orbin’s Zrcalo was printed fourteen years prior to the work Četiri poslidnja človika t. j. od smarti, suda, pakla i kraljestva nebeskoga (Four last things of man i.e. on death, judgement, hell, and kingdom of heaven, 1628) by Franjo Glavinić. Therefore, four editions (1614, 1621, 1628, 1703) printed by Bartolomeo Zanetti, Marco Ginammi and Bartolo Occhi, one Roman and two Venetian printers, have secured two centuries to Orbin’s translation and thus helped the more demanding Croatian readership to be introduced to the Christian doctrine on »the first and last things« of man in a very refined form, to become acquainted with the major views of Augustine and Thomas Aquinas, as well as with the centuries-long commentary tradition of the Sentences by Peter Lombard, to encounter ‘the pictures of the world’ by the late-Renaissance cartographer Giuseppe Rosaccio and Ptolemy’s follower Aḥmad al-Farghāni from the ninth century, to propose or choose numerous new Croatian terms in philosophy and theology, to recognise in the interpretations of the Biblical message how Catholic theology coupled with Aristotelianism, particularly with Aristotle’s world picture and Aristotle’s concept of a woman. By reading Orbin’s Zrcalo duhovno, Croatian reader was able to advance methodologically, that is, he could learn: how to pose a question; the necessary content of the answer; correlation between question and subquestion; how to determine one’s position when the authorities differ in opinion. For Croatian literature the emergence and the two centuries of the presence of Orbin’s Zrcalo duhovno is even of greater importance because this work differs significantly from the rest of the religious literary production aimed mainly for broader Croatian readership with the purpose of acquiring brief Christian teaching. Four editions of Orbin’s Zrcalo duhovno from 1614 to 1703 prove that the book furnished with a most sophisticated philosophicaltheological apparatus, structured in 150 questions or dilemmas, has clearly earned a very popular status among Croatian readers in the seventeenth century, notably among those in Dubrovnik. Therefore, Orbin’s Zrcalo duhovno belongs to Croatian philosophical heritage from different standpoints: 1. It introduces Croatian readership to the key topics in various philosophical disciplines, mostly in natural and social philosophy, but also in metaphysics, philosophical theology, philosophical anthropology, ethics, and gnoseology; 2. In the Croatian linguistic fabric it reveals a lasting influence of Aristotle’s views on the interpretation of the Christian doctrine; 3. It enables early reception of the classical authors of Christian philosophy in Croatian, particularly of Augustine, Thomas Aquinas, Bonaventure, and Richard de Menneville; 4. It mirrors philosophical topics within the development of the Franciscan School from Alexander of Hales to John Duns Scotus, from François de Meyronnes to Pelbartus de Temesvár; 5. It facilitates early reception of the Renaissance theological summa of Antonino Pierozzi in Croatian; 6. It teaches on the method for conducting philosophical dispute; 7. It exemplifies the translator’s systematic effort for the development of Croatian philosophical terminology.
Databáze: OpenAIRE
Externí odkaz: