Pravaštvo u Gospiću od 1880-ih do 1914

Autor: Mislav Gabelica
Rok vydání: 2018
Předmět:
Zdroj: Senjski zbornik : prilozi za geografiju, etnologiju, gospodarstvo, povijest i kulturu
Volume 45
Issue 1
ISSN: 1849-0999
0582-673X
DOI: 10.31953/sz.45.1.5
Popis: Autor u članku obrađuje razvoj pravaške organizacije u Gospiću te analizira društvene i ideološke razlike između njezinih pristaša, koje su prema njegovom sudu uzrokovale stalne sukobe unutar te organizacije. U razdoblju od 1895. do 1914. godine autor u Gospiću primjećuje dvije pravaške grupe: jednu koja je okupljala pripadnike gospićkoga višeg društvenog sloja i gdje su dominirali trgovci visoko rangirani na imovinskoj ljestvici te drugu, koja je u odnosu prema prvoj grupi okupljala pripadnike nižeg društvenog sloja i gdje je uz trgovce nižih prihoda u velikoj mjeri sudjelovalo i svećenstvo gospićke okolice. Mada su se i jedna i druga grupa smatrale pravašima, autor među njima osim društvenih razlika primjećuje i velike ideološke razlike, koje su bile osobito vidljive u nacionalnom dijelu pravaškog programa. Prva, imućnija pravaška grupa, u kojoj su se isticali Marko Došen te Lovre Pavelić i njegovi sinovi, u prvi je plan stavljala državnopravni dio pravaškog programa te je težila ostvarenju hrvatske državne neovisnosti u suradnji s hrvatskim pravoslavnim stanovništvom, priznajući zauzvrat tomu stanovništvu srpski nacionalni karakter. Druga grupa, u kojoj su se isticali Ivan Bušljeta, Dragutin Smojver i pop Stipe Vučetić, u prvi je plan stavljala nacionalni dio pravaškog programa, u skladu s kojim je negirala srpski nacionalni karakter hrvatskom pravoslavnom stanovništvu te je izbjegavala bilo kakav dodir s političkim predstavnicima toga stanovništva, zbog kojega bi bili prisiljeni dati mu nacionalne koncesije u Hrvatskoj. Sukob ovih dviju grupa u Gospiću kulminirao je 1908. godine, kada je i na nacionalnoj razini došlo do raskola Starčevićeve hrvatske stranke prava, unutar koje su dotad djelovale obje gospićke pravaške grupe. Smirenje ovoga sukoba autor je zabilježio u godinama uoči Prvoga svjetskoga rata te smatra da je do toga, između ostaloga, došlo i zbog toga što je u to vrijeme Pavelić-Došenova grupa ocijenila da je njezina politika hrvatsko-srpske sloge doživjela neuspjeh.
In the article the author deals with the development of the right’s organisation in Gospić and analyses the social and ideological differences amongst its followers, which according to his judgement caused permanent conflicts within this organisation. The author observed two rights’ groups in Gospić in the period from 1895 to 1914: one which gathered together members of Gospić’s higher social class and where high ranking merchants on the property ladder were dominant, and the other, which in relation to the first group gathered together the lower social class and where alongside merchants of a lower income the clergy of Gospić’s surroundings participated to a greater extent. Although both groups are considered as having members of the Party of Rights, the author notes the social differences amongst them as well as the great ideological differences, which were particularly visible in the national section of the Party of Rights agenda. The first, more affluent rights’ group, in which Marko Došen and Lovre Pavelić and his sons stand out, placed the constitutional part of the rights’ agenda in first place, and aspired to the realisation of Croatian state independence in collaboration with the Croatian Orthodox population, recognising, in turn, the population of Serbian national character. The second group, in which Ivan Bušljeta, Dragutin Smojver and the priest Stipe Vučetić stand out, placed the national part of the Party of Rights’ agenda in first place, in accordance which it negated the Serbian national character to the Croatian Orthodox population, and it avoided any kind of contact with the political representatives of that population, due to which they were forced to give it national concessions in Croatia. The conflict between these two groups in Gospić culminated in 1908, when on a national level there came the split of Starčević’s Croatian Party of Rights, within which both Gospić’s Party of Rights groups had operated to that time. The author noted a calming of this conflict in the years leading up to the First World War and considers whether amongst other things it happened because of the fact that in that time Pavelić- Došen’s group also assessed that its policy of a Croatian-Serbian accord had failed.
Databáze: OpenAIRE
Externí odkaz: