| Popis: |
Prijelomni trenutak Generalićevog slikarstva (razvidan na izložbi u zagrebačkom Salonu Ulrich 1938.) koji je podrazumijevao napuštanje socijalne tendencioznosti iz „zemljaškog razdoblja“, značio je i postupno odvajanje od utjecaja njegova umjetničkog mentora Krste Hegedušića. No više od Hegedušićeva stilema, Generalić napušta socijalno motivirane prizore za račun „dezangažiranog“ krajolika u kojemu više nema rekvizicija, dražbi, sprovoda, seoskih tučnjava i prosjaka. Od kraja 30-ih godina Generalićeva se vizija podravskog sela preobražava u pitoresknu idilu, socijalne nepravde i siromaštvo ustupaju mjesto pitomoj Arkadiji u kojoj još ima mjesta samo za ugodu, blagost i sklad idealiziranog, gotovo nestvarnog sela. No mnogi će primijetiti da je u tom novom slikarstvu/motivici Generalić najbliži sebi i da mu je zemljaška tendencioznost bila nakalemljena, a socijalni bunt nesvojstven prirodi lirskog umjetnika. Najbolji dokaz Generalićeva slabog interesa za socijalne i općedruštvene teme sela (neki će reći da je to slučaj tipičnog eskapizma), odustajanje je od ratne stradalničke tematike tijekom Drugog svjetskog rata, kada seoski prizori postaju „pojačano“ idilični, život na selu beskonfliktan, neokrznut ratom. Svojevrstan je paradoks da je upravo rat bio poticajem za idolizaciju i idealizaciju sela, rekli bismo unutrašnje progonstvo u idili hermetične vizije u koju ne prodire vanjski svijet. Uspostavom novog socijalističkog poretka nakon Drugog svjetskog rata Generalić otpočinje sa svojim drugim angažiranim razdobljem, koje je za razliku od prvog zemljaškog, okrenuto pozitivitetu obnove i značaju koji nove vlasti posvećuju amaterskom stvaralaštvu. No i poslijeratni „angažman“ treba doista staviti u navodnike, jer ni tada nije dosegnuta izvorna generalićevska vokacija koja je svoje najbolje rezultate pokazala u dezangažmanu i lirskoj invokaciji sela koje je kod njega najautentičnije kada ostaje izvan povijesnog vremena. |
