| Popis: |
Članak predstavlja pokušaj izlaganja izvornog smisla Platonove odredbe o čuđenju kao početku filozofije, i to posredstvom kritičkog otklanjanja njezina pretumačenja u Aristotela, zatim kod Stoika te na posljetku u Spinoze i Hegela. Pritom se podsjeća na rano grčko iskustvo čuđenja, gdje ono ponajprije znači temeljni ugođaj prisustva onog božanskog, kao i čovjekova sudjelovanja na božanskom. Tomu odgovara uloga koju pri čuđenju ima ono patetično, u Platona snažno istaknuta, a u kasnijoj tradiciji potisnuta i zaboravljena. Za Platona čuđenje potječe iz stanja neprevladive filozofske besputnosti, koju već Aristotel razumijeva samo još u smislu ishodišta koje treba bezuvjetno napustiti. Tematiziranjem Diotimina nauka izloženog u dijalogu Simpozij u članku se tomu nasuprot besputnost određuje kao jedino primjereno mjesto pravog filozofiranja, koje treba pod svaku cijenu očuvati i održati otvorenim, kao ono između za svjetsku igru besmrtnika i smrtnika. |
