| Popis: |
Dilema restaurirati ili ne umjetnička djela, u najvećoj se mjeri odnosi na djela suvremene umjetnosti mišljena i realizirana u materijalima koji nemaju trajnosti, odnosno u ideji koja je za svoje postvarenje uzimala osipajući materijal „bez budućnosti“. Polemika svojedobno vođena između Achile Bonito Olive i Maurizia Calvesija u L'Espressou nije razriješila dilemu i dala za pravo jednom od sukobljenih mišljenja. Naime, i oni koji se zalažu za prepuštanje sudbini „zuba vremena“ onih djela koja i nisu mišljena kao trajne strukture i oni koji smatraju da bez obzira na propadljivost materijala ipak treba očuvati i takva djela, jednako i jesu i nisu u pravu. Ako je neko djelo zamišljeno kao procesualno, performativno i prolazno u vremenu za koje je stvoreno, takvo djelo ima pravo na svoju prolaznost jer je ona dio njegove konstitucije, dio procesa osipanja i nestajanja. Takvo bi djelo, prisilno restaurirano i zadržano u dvojbenoj besmrtnosti prekidanja procesa njegova trošenja i nestajanja, zapravo bilo iznevjereno, a oduzeto bi mu bilo pravo na eutanaziju sačuvanog dostojanstva koje se tako ne bi pretvorilo u održavanje na aparatima privida života. Oni koji pak zastupaju ideju da i takva djela treba sačuvati, da na njima treba primijeniti sve postupke održavanja za vječnost kao za djela koja su mišljena u terminima besmrtnosti, rukovođeni su razlozima muzeja i kolekcija koje u svom posjedu imaju i takva djela. Princip muzealizacije isti je za sva djela i ona u trajnim i ona u propadljivim materijalima, i ona kojima je autor namijenio vječnost i ona koja je, bilo iz neznanja ili namjere, doveo na rub nestajanja. Sukobljavanje principa prolaznosti u kojemu je i mišljeno i izvedeno neko djelo i principa čuvanja, arhiviranja i održavanja na životu po svaku cijenu, jer se po principima muzejske pohrane ne pravi razlika među djelima koja jednom uđu u muzej, tako se nastavlja s nerješivim rezultatom borbe za ono što se naziva duhom umjetnosti, a ne toliko njezinim tijelom. Članak se nadovezuje i na one autore koji na osnovi novijih istraživanja donose podatke o gubitcima umjetničkog blaga kroz povijest. Izgubljena umjetnička memorija, zaključak je, tolika je u pojedinim razdobljima i umjetničkim vrstama, negdje i do 90 pa i 99 postotaka, da se može govoriti o povijesti umjetnosti kao struci koja je izgrađena na malom, nereprezentativnom broju sačuvanih djela. U pitanje se dovodi i uvriježeno mišljenje da su najvažnija djela ipak sačuvana, za što nema nikakvih egzaktnim pokazatelja. |
