| Popis: |
Hrvatski se književni jezik u povijesti razvijao na svim trima hrvatskim narječjima (čakavskome, štokavskome i kajkavskome), u razna doba i na raznim područjima, zasebno, ili u pokušajima stvaranja višenarječne koine. Književni su se jezici u određenoj mjeri međusobno doticali i obogaćivali, što putem književnih djela i kontaktne sinonimije, što recipročnim korištenjem rječnika i gramatika. U radu se govori o prožimanju jezičnih značajki štokavskoga i kajkavskoga književnog jezika u dvjema verzijama religiozne poeme Sveta Rožalija: u originalnom tiskanom djelu Antuna Kanižlića i u rukopisnome prijevodu toga djela Ivana Krizmanića. Antun Kanižlić Svetu je Rožaliju napisao slavonskom ikavštinom oslanjajući se na sjeverne i južne književne uzore. Dosadašnje analize pokazale su da je na Kanižlićev jezik ponajviše utjecao jezik dubrovačke književnosti preko Della Bellina rječnika, zatim građa iz Vitezovićeva rječnika, te Belostenčev rječnik iz kojega je Kanižlić pruzeo brojne kajkavizme na svim jezičnim razinama (baštenik, Jesus, poldan, želni itd.). Pedesetak godina poslije, Ivan Krizmanić preveo je cjelokupnu Svetu Rožaliju na kajkavski književni jezik, koji je (jezik) od svojih početaka blago štokaviziran u svrhu pridobivanja šire čitateljske publike. U radu se govori o tome kako Krizmanić u svome kajkavskom prijevodu Svete Rožalije postupa s Kanižlićevim kajkavizmima. |
