Vjeroispovijest i jezik kao konstrukti identiteta u pismima Propagandinih misionara u XVII. i XVII. stoljeću
| Autor: | Mrdeža Antonina, Divna |
|---|---|
| Jazyk: | chorvatština |
| Rok vydání: | 2012 |
| Předmět: | |
| Zdroj: | Umjetnost riječi : Časopis za znanost o književnosti, izvedbenoj umjetnosti i filmu Volume 56 Issue 3-4 |
| ISSN: | 1849-1693 0503-1583 |
| Popis: | U članku se propituju opaske i razmišljanja o identitetu zajednice u epistolografiji i u dedikacijskim poslanicama nekolicine istaknutih hrvatskih vjerskih ideologa i misionara, kao i učinak širenja kršćanskih vjeroispovijesti na razvijanje percepcije o jeziku, kulturnoj i nacionalnoj/etničkoj pripadnosti Hrvata u vremenu neposredno prije i poslije osnivanja Congregatio de propaganda fide, 1622. godine. Znatan analitički dio članka sadrži razmišljanja o otvorenim pitanjima semantičkih polja raznovrsnoga i nesustavnog nazivlja za jezike i govore u ranom novom vijeku. Informativna pisma i dedikacijske poslanice, čija je tema promidžba vjere i vjerskoga dijaloga, posjeduju znatnu građu za istraživanje predodžbi o ulozi jezika u širenju vjeroispovijesti i konkretnih akcija na tom planu, a autori pisama često tretiraju jezik i vjeru kao vezane elemente kulturnoga i nacionalnoga, predliberalnog identiteta. Ideja o zajedništvu vjeroispovijesti intenzivirala se na jugoistoku Europe ponajprije u sklopu djelovanja Lutherove reforme, u kontekstu shvaćanja o nužnosti čitanja Sv. Pisma na vernakularu, potom su je prihvatili i djelatnici katoličke obnove. Razmišljanja vjerskih aktivista u dedikacijskim poslanicama i epistolografiji pokazuju da postoje eksplicirani ideološki konstrukti o jedinstvu jezika Slavena u nekoliko varijanti. Ponajprije, zamisao o hibridnom jeziku zasnovana na živim govorima hrvatskoga i bosanskoga, kakav je sastavio Stjepan Drenoci u pismu za diplomatsku misiju A. Possevina u Rusiji ; potom, standard sastavljen od različitih hrvatskih govora kakav su, s manjim varijantama u prijedlogu, predlagali Aleksandar Komulović i Matija Matulić Alberti. Drugo, hibridan jezik sastavljen od književnoga starocrkvenoslavenskoga i ruskog, prema Levakovićevu projektu koji purificira Matej Karaman ; treće, hibrid hrvatskoga, staroslavenskoga i ruskog jezika kakav predlaže Juraj Križanić ; četvrto, uzimanje jednog živog govora kao standardne osnovice u dvama prijedlozima: s dubrovačkom štokavštinom kao osnovicom, što nudi Bartul Kašić, s mogućnošću umetanja osobina različitih govora ; potom, bosanski govor kao lingua mater svim slavenskim jezicima prema prijedlogu dubrovčanina Stjepana Ružića. Unatoč snažnom političkom interesu za ujedinjenjem katolika i pravoslavnih u borbi protiv Osmanlija, predmnijevanje o jednom jeziku koji će pomoći ujedinjenju vjera Slavena pokazalo se teže ostvarivim, a jezik je od komponente sličnosti u identitetu, u okolnostima stvaranja različitoga kulturno-povijesnoga nasljeđa, postajao komponentom distinktivnog obilježja – identitetom rodnih govora. Upravo političkim akcijama se čvršće vezao uz vjeroispovijesti, pa i u slučaju jedinstvene dijasistemske osnovice, te se kao materijal za gradbu jezika koji je trebao biti alatka za postizanje kršćanske unije, postupno oblikovao u različite jezične standarde čiji proces standardizacije još uvijek traje. |
| Databáze: | OpenAIRE |
| Externí odkaz: |
|