| Popis: |
Proces pomlađivanja hrvatskostaroslavenskoga jezika sustavnim zamjenjivanjem staroslavenskih jezičnih osobina hrvatskima, tj. njegov prirodni razvitak, trajao je sve 17. st., kada je naglo prekinuta nit domaće tradicije i kada se prihvaća ruskoslavenski književni jezik u liturgiji, a sve to, kako kaže Vjekoslav Štefanić, „ da bi hrvatski glagoljaši, koji su se prilagodili u liturgiji i drugim oblicima crkvenog života zapadnoj crkvi, jednoga dana mogli poslužiti kao most prema Slavenima istočne crkve… “ U članku se posebno naglašava i opisuje uloga Matea Karamana, koji je priredio rusificirano izdanje misala 1741. Taj je misal poznat kao Karamanov misal. Sažetak: Na tekstovima šest odabranih psalama iz Kosinjskoga brevijara (1491) i Karamanova Bukvara (1753) proučavaju se jezične mijene do kojih je došlo a) prirodnim razvitkom liturgijskog jezika u dodiru sa živim govorom priređivača tekstova i b) ciljanim zahvatima sa svrhom istočnoslavenizacije hrvatskoglagoljskih liturgijskih tekstova. Najveća se pozornost posvećuje – na grafijsko-fonološkoj razini – pisanju i refleksima jata i poluglasova, a na morfološkoj – sklonidbi imenica. Zamjetna je dvostruko češća uporaba grafema ê u Kar nego u Kos kao i postojanje dviju funkcionalno različitih slovnih inačica jata. Tzv. istočnoslavenizacija u Kar osobito dolazi do izražaja u refleksu o (< ъ), koji prevladava u brojnim prefiksima i prijedlozima: sogrêšihь, vozljubihь, vo utrobê, predo mnoû, ko oltaru itd. U oblicima imenica, kao i ostalih vrsta riječi, znatno je manje razlika između Kos i Kar negoli na fonološkoj razini. |
