| Popis: |
U radu se problematizira samo određenje uzvika u suvremenim lingvističkim opisima te priručnicima za učenje i poučavanje stranih jezika. Analiza pokazuje da je uzvicima, kao i većini nepromjenjivih riječi, posebice česticama i veznicima (usp. Gligorić 2014), potrebno pristupiti sustavnije i u skladu s njihovim lingvističkim određenjem kao (ne)funkcionalnih riječi. Pritom se misli na činjenicu da priručnici za poučavanje stranih jezika funkcionalnim riječima pristupaju na jednak način kao leksičkima, što se barem dijelom može dovesti u pitanje. U tome se smislu problematizira određenje uzvika kao (ne)jezičnih elemenata i kao pragmema te se podrobnije razmatra njihova jezična specifičnost. S obzirom na primjere uporabe, priručničke opise te definicije uzvika u različitim lingvističkim perspektivama zaključuje se kako bi poučavanju uzvika trebalo posvetiti dodatnu pozornost, posebice s obzirom na njihov utjecaj na razvoj pragmatičke kompetencije. Poučavanje uzvika trebalo bi u obzir uzimati njihovu polisemnu strukturu, tj. shematično značenje, usmjerenost na konkretnu uporabu i kontekst, jezičnu specifičnost te sintaktičko funkcioniranje koje je usporedivo s funkcioniranjem bilo koje druge jezične jedinice. Dakle, uzvici bi se u poučavanju stranoga jezika trebali promatrati kao jezične jedinice, što im podrazumijeva pristup na svim jezičnim razinama (fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, semantičkoj i pragmatičkoj). S obzirom na važnost razvoja pragmatičke kompetencije smatra se nužnim proširiti sadržaje namijenjene učenju uzvika. |
