| Popis: |
Sve do sredine pedesetih godina dvadesetog stoljeća adiktološka struka nije ni postojala, a još je manje imala odgovor na pitanje kako pristupiti ovisniku o alkoholu, odnosno kako napraviti liječenje koje će ga zainteresirati za javljanje na tretman, a zatim i garantirati terapijski pomak. Promatrajući grupe samopomoći (anonimne alkoholičare) E.Morton Jellinek njihovu doktrinu oporavka prezentira struci, stvarajući model kombinacije institucionalno- vaninstitucionalnog okvira, u kojem liječenje počinje u bolnici ili nekoj drugoj medicinskoj ustanovi, traje četiri tjedna, a ovisnik o alkoholu oporavak nastavlja kroz lokalnu mrežu grupa samopomoći. Do tada su se medicinari bavili uglavnom tjelesnim i psihičkim komplikacijama bolesti, odnosno oštećenjima jetara, epilepsijom, delirijem, ne i samom ovisnošću. Objedinjeni model četverotjednog tretmana, koji uključuje oporavak kroz klubove, uz sudjelovanje u tretmanu multidisciplinarnog tima nazvan je Minnesotta model, te se je u raznim varijacijama proširio diljem svijeta. Vladimir Hudolin je šezdesetih godina postavio model zagrebačke škole kojim liječenje starta na Klinici, traje par mjeseci i podrazumijeva suradnju stručnjaka klinike s lokalnom mrežom klubova liječenih alkoholičara. Cilj liječenja pri tome nije sama apstinencija, pa čak ni sanacija tjelesnih, psiholoških, socijalnih i duhovnih komplikacija, već razvoj ličnosti. Prema mo0delu zagrebačke alkohološke škole liječenje započinje motivacijskim intervjuom, kojeg u pravilu inicira liječnik obiteljske medicine, sli član obitelji. Otpor ovisnika o alkoholu prema spoznavanju istine, a pogotovo prema priznanju okolini je veliki, i potrebno je najčešće nekoliko mjeseci, pa čak i godina uvjeravanja istog da se javi na razgovor. U trenutku dolaska ovisnik se želi liječiti posljedica pijenja, ne i pijenja samog. Nakon što pristaje na liječenje prolazi jednomjesečni tretman (ponekad i duže) u kojem se suočava sa disfunkcionalnim obranama, zabludama, konfrontira s posljedicama vlastite ovisnosti. Istodobno mu se dolaskom na liječenje i uključivanjem u terapijsku zajednicu daje osjeća smislenosti, važnosti tumačeći mu kako o njemu ovisi i oporavak drugih osoba, te da grupa nije važna samo zbog njega i njegovog alkoholizma, već i alkoholizma drugih članova. Razvija se lojalnost ovisnika prema grupi i terapijskom timu, na čemu se temelji i jačanje osjećaja samopoštovanja i motivacije za apstinencijom. Istodobno uključivanjem u najprije ogledni klub, a potom i klub u lokalnoj zajednici, u pratnji obitelji radi se na njegovoj maritalnoj, obiteljskoj i socijalnoj resocijalizaciji. Ovisniku se naglašava kako uz apstinenciju ima šansu vratiti se kvalitetno u funkciju supruga, oca, brata, djelatnika i građana, odnosno biti boljim čovjekom, vrijednim tuđeg divljenja i poštovanja. Liječenjem se obraćamo zdravom dijelu ovisničke ličnosti i pomažemo joj da savlada motivacijom i upornošću bolesni, ovisnički dio. Svi dijelovi sustava, kako institucionalni, tako i vaninstitucionalni, ne osuđuju moralizatorski čovjeka u problemu, već mu pomažu da stane na noge, uspostavi apstinenciju od alkohola i obiteljski i socijalno profunkcionira. Sustav to uspješno čini zadnjih sedamdesetak godina. |
