Popis: |
Navedene su 3 metode određivanja dužnosti postupanja po ZUP-u: formalna, prema kojoj se određuje koji sve subjekti postupaju po ZUP-u (uvedena i proširena austrijskim zakonom iz 1925.) ; materijalna, koja traži da se u određenim stvarima mora postupati po ZUP-u, bez obzira na tijelo koje vodi i rješava u postupku (nigdje se ne primjenjuje isključivo) te kombinacija tih dviju temeljnih metoda. Jugoslavenski ZUP iz 1956 prvi uvodi definiciju upravne stvari, koja postaje materijalni kriterij postupanja po tom zakonu. Svaka zakonska definicija u startu sužava moguće značenje definiranog pojma i otežava primjenu zakona u okolnostima koje nisu bile predviđene/predvidljive u vrijeme kad se zakon donosio. Zbog toga, i ako postoji, definicija upravne stvari je u postupovnim kodifikacijama različitih zemalja definirana široko, kao i u našem novom ZUP-u gdje definicija ne odstupa u bitnome od one u starom zakonu, a glasi: Upravnom stvari smatra se svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje.(čl. 2, st. 1 Zakona o općem upravnom postupku NN 47/09). S druge strane, potrebno je formalno odrediti dužnost postupanja po ZUP-u, odnosno vidjeti koje i kakve organizacije zakonodavac smatra javnopravnim tijelima. Problematizirana je kategorija javnopravnih tijela - pravne osobe s javnim ovlastima, posebice pitanja koje pravne osobe mogu dobiti kakve javne ovlasti i tko ima pravo takve ovlasti dodjeljivati. Upozoreno je kako u Hrvatskoj nema o tome generalnog propisa tako da se događa da javne ovlasti podjeljuje Sabor pojedinim zakonima, ali također i Vlada, pojedina ministarstva te same javno ovlaštene pravne osobe. Takva situacija rezultira velikom pravnom nesigurnošću, jer o sve više prava građana odlučuju takve organizacije i to mimo upravnog postupka, posebice mimo ZUP-a, postupajući po svojim posebnim pravilima, koja često ne osiguravaju zadovoljavajuću razinu pravne zaštite protiv odluka takvih tijela |