| Popis: |
Važno je spomenuti da bioetički senzibilitet, tj. osjetljivost za živa i neživa bića, cjelokupnu prirodu i razumijevanje posljedica nepromišljenog stvaralaštva ljudske ruke, svoj početak nazire još u ranom djetinjstvu, te da bude uključen u cjeloživotni proces odgoja i obrazovanja koji zagovara filozofija odgoja. Na početku ovoga rada ukratko se opisuje pretpovijest i povijest bioetičkog senzibiliteta, te začetnike istog. Franjo Asiški, Fritz Jahr i Albert Schweitzer su pojedinci koji su stavili imperativ na humanost i život posvetili povratku čovjeka prirodi i njegovom senzibilnom rastu i razvoju. Kako bismo razumjeli pojam bioetički senzibilitet, potrebno je osvrnuti se na prošle događaje te na javnost i stavove iste, kroz očuvane tiskovine, u ovom slučaju iz 18. i 19. stoljeća, kako bismo dobili uvid u današnju situaciju. Potrebno je osvrnuti se na druge kulture te proučiti njihove načine implementiranja aktivnosti i načina rada za razvoj senzibiliteta, kao i na načine „nadoknade“ u kasnijem djetinjstvu, to jest propuštenih prilika za razvoj empatije, prosocijalnih vještina i altruizma u ranom djetinjstvu. Navode se konkretni primjeri za provođenje takve prakse kod djece rane i predškolske dobi vezani uz djetetov odnos i kontakt s prirodom, uz podsjećanje na odgojiteljsku ulogu u upoznavanju djeteta sa živim svijetom te na probleme nastale zbog čovjekove neodgovornosti prema prirodi i stavljanja sebe na vrh hijerarhije u svrhu iskorištavanja i iscrpljivanja prirodnih resursa. Dakle, naglasak se stavlja upravo na ulogu odgojitelja u procesu odgoja za senzibiliziranje pojedinca na njegovu korist, te na korist cijele zajednice. |
