| Popis: |
Početak XX. stoljeća obilježen je obnovom i širenjem misli sv. Tome Akvinskog, naročito pod utjecajem pape Lava XIII., Pija X. i Pija XI. Duh pokreta te obnove postupno dolazi i u hrvatske krajeve da bi tridesetih godina dobio šire razmjere zahvaljujući ponajviše doprinosu Hijacinta Boškovića († 1947.). Istodobno i franjevačka teologija počinje otkrivati misao i djelo bl. Ivana Duns Skota i započinje vrijeme njegove rehabilitacije. No, tadašnje je vrijeme proučavanja, interpretacije i uspoređivanja nauka te dvojice velikana duha obilježeno mnogim predrasudama, osudama i neumjesnim etiketiranjima. Održavanje Prvoga skotističkog kongresa u Zagrebu (1935.) bilo je povod žestokim polemikama između Hijacinta Boškovića i Karla Balića, koje su obilježile razdoblje s kraja prve polovice prošloga stoljeća. Je li Duns Skot bio najžešći protivnik sv. Tome?, jedan je od članaka koji oslikava to polemičko razdoblje. Nakon II. svjetskog rata i posebice nakon Drugoga vatikanskog koncila žestoke polemičke rasprave jenjavaju, a i drugi pojedinci pridonose proučavanju Tomine i Duns Skotove misli. Neke zamjerke upućene Tominu učenju ostaju, npr. pristrano prikazivanje Tomina učenja o ženi i njegovo svrstavanje u ženomrsce, površno prikazivanje osude 219 teza iz 1277. kojom bi i sâm Tomin nauk bio osuđen, itd. U pokoncilskom razdoblju susreću se kritke Tomina učenja o Marijinom bezgrešnom začeću, o jedinstvenosti supstancijalne forme, identičnosti Kristova tijela u grobu s njegovim živim tijelom, o štovanju relikvija svetaca, pasivnosti materije, individualnosti i nematerijalnosti anđela, vječnosti i jedinstvenosti svijeta, itd. Iako je tomistički stav prema Duns Skotu distanciran u svjetlu povijesno-kritičkih istraživanja, ističe se vitalnost Tomina nauka te njegova prisutnost i u modernom vremenu, pozivajući se rado i na poticaje crkvenog Učiteljstva na brižljivo proučavanje nauka sv. Tome. |
