| Popis: |
Malo je umjetnika čiji je slikarski svijet tako duboko obilježen mjestom rođenja kao Drempetićev. U tišini svoje regije Zorislav Drempetić Hrčić desetljećima stvara idealnu sliku svijeta usuprot novim avangardnim trendovima, pa se njegovo djelo ponajviše pamti po čudesnoj vizionarnosti zavičajnog prostora. Sagledavajući njegov prijeđeni put sažeto su prikazane najvažnije, iako ne i sve, faze i probrazbe kojima je Drempetić prolazio, od najranijih djela, na koja se gotovo posve već zaboravilo, do najnovijih radova nastalih ove godine. Ta njegova razvojna linija vrlo je složena i premda naoko kontroverzna ona je logična, na što se ovim prikazom jasno potvrdilo. Dremepetić ne bi bio istinski suvremenik druge polovine dvadesetog stoljeća da je propustio sudjelovati u pojavama koje su vrtoglavo mijenjale smjerove tradicionalnog slikarstva. Nastanivši svoje najranije slike halucinantnom motivikom, on se zapravo angažirano referirao na suvremenu zbilju. Potom su uslijedila apstraktna okušavanja. Samosvojnost koja ga je obilježila od samih početaka dala je autentični biljeg i toj ranoj apstraktnoj dionici, koja se uobličila na motivima zavičajnoga kraja i na nostralgičnim sjećanjima na oronule zidove starih zagorskih dvoraca i kurija što ih je pamtio još iz djetinjstva. Vrativši se figuraciji početkom sedamdesetih okrenuo se svojim korijenima, prepoznavši u prostoru zavičajnog kraja svoju povijesnu šansu. U Drempetićevu imaginaciju pomalo se uselila – regionalna motivika, s kojom se isprva putem simbolike, kao u ciklusu "starih vura", a potom izravno i bez imalo aluzivnih natruha, referirao na golu stvarnost zavičajnog prostora. Kraće vrijeme posvetio se životu zagorskoga sela i seljaka, a potom je započela Drempetićeva elegija o «harmoniji prostora», koja još traje. Njegova zamisao o svijetu u koji se povukao i koji je isključivo nadalje slikao, stala se pretvarati u prave edenske prizore, u magična uprizorenja prirode iz koje kao da iz prošlosti izranjaju relikti kulturne baštine gusto razasuti Zagorjem. |
