| Popis: |
Ovomu je izlaganju zadatak interpretirati šokačke priče i pismice kojima je autorica Milica Lukić, osječka sveučilišna profesorica, jezikoslovka i kroatistica, Đakovštine zavičajnica, bogatila stranice Revije Đakovačkih vezova, etnografsko-popularnoga časopisa koji od 1970. godine raznorodnim tekstovima narodne tematike prati istoimenu međunarodnu smotru izvornoga folklora, ilinštakov iliti srpanjski ures položen u samo srce Šokadije, Strossmayerovim koordinatama omeđene Slavonije. Obzoru najavljene jezično-stilske analize priveli smo pet pripovijedaka, od čega jednu standardnojezičnu, koja se može okarakterizirati kao fragmentarna zavičajna autobiografija znakovita naziva Ravničarski bluz ili Jedan zakašnjeli oproštaj s tugom, odnosno četiri nestandardnojezične, u potpunosti ispisane materinskim šokačkim govorima: mrzovićkim ikavsko-jekavskim i staromikanovačkim ikavsko-ekavskim govorom, koje suvremena hrvatska dijalektologija imenuje govorima tzv. posavskoga poddijalekta staroštokavskoga slavonskog dijalekta, crpeći iz njihove snage na zalazu vrijednu dijalektološku građu, pravu kulturnu dragocjenost čija su razlikovna obilježja aktivirana u izgradnji hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, a najzad uvrštena i u Zlatnu formulu hrvatskoga jezika ča – kaj – što. Četirima šokačkim pričama – Srce dvaput pripuknito, Od cvića moji uspomena, Miris svibanjski ružica i zumbula na zalazu, Od zavjeta na svetoj Vodici Gojspinoj primitog – pridružila se i jedna pismica, intermedijalna šokačka varijacija, zavičajem začeta, filološkim obrazovanjem autorice (ot)hranjena Kvintesencija panonska. Tako zaokružen korpus podvrći će se zakonitostima jezično-stilske analize, s naglaskom na fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke značajke slavonskoga dijalekta, te osebujne šokačke riči koja u književnim tekstovima iz 2010-ih zapravo skladišti ostavštinu naših predaka – Šokaca starinaca, poglavito Šokica – porodičnih stanovnica od starine, u Đakovštini i Đakovštinom naseljenih, zbog čega se tekstovi Milice Lukić promatraju kao svojevrstan muzej riječi podignut slavonskim narodnim govorima i običajima u čast ; kao dragocjen prilog suvremenoj dijalektnoj književnosti ; angažirano žensko i etnografsko pismo ; ukratko – uspio znanstveno-umjetnički eksperiment kojemu je zadaća, kako to autorica opetovano ističe, uzajamno prožimati jezik znanosti, umjetnosti i duhovnosti, svih civilizacijskih vrednota koje nas obvezuju, ali na koje – kao dionici globalne zajednice, uostalom i one istomislećih i istogovorećih – sveudilj polažemo pravo. |
