| Popis: |
U radu se analiziraju ambivalentne scene mediteranskog otočkog teatra prosjačenja, groteske i lakrdije u Šegedinovu egzistencijalističkom romanu Djeca Božja. Naglašava se kako u većini tih prizora dominiraju ženski likovi kao što su Musinica, Čintra, Marcela i Burićeta koje svojim predstavama osporavaju vlast . Metodički se rad oslanja na teoriju karnevalizirane književnosti ruskog toeretičara Mihaila Bahtina onako kako ju on obrazlaže u djelima Problemi poetike Dostojevskog i Stvaralaštvo Franosa Rablea i narodna kultura srednjeg veka i renesanse. Iz Bahtinove terminologije izdvaja se pojam menipejske satire jer upravo taj oblik, karakterističan po potrebi za odgovorom na ključna filozofska pitanja, po izazivanju incidenata, po kršenju kodificiranog ponašanja i po grubom naturalizmu, odgovara postupcima koji se koriste u romanu Djeca božja. Smjehovna kultura u tom romanu postiže se i čestom upotrebom psovki i pogrdnih riječi koje pridonose stvaranju slobodne karnevalske atmosfere. Od motiva iz Rabelaisova djela analiziraju se slike tijela, jedenja, pijenja i spolnog života koje se realiziraju u hipertrofiziranom obliku. Posebno se ističu prizori u kojima muški likovi izražavaju gađenje nad dijelovima ženskog tijela. Estetika groteske u Djeci božjoj postiže se uz pomoć ironiziranja izobličene stvarnosti pogođene Prvim svjetskim ratom. Karnevaleskni elementi i estetika groteske podrivaju institucionalnu ideologiju u skladu s antimimetičkim egzistencijalističkim impulsom pa se zaključuje kako se radi o polifonijskom romanu koji sadrži društveno-kritičku komponentu. |
