| Popis: |
Ljudska prava deklarativno su navedena kao svrha i temelj u različitim znanstvenim disciplinama. Istraživači prikupljaju podatke s ciljem poboljšanja kvalitete života, tj. radi unaprjeđivanja društvenih uvjeta u kojima ljudi žive. Međutim, uvid u rezultate istraživanja u posljednjih 10 godina pokazuje kako se ljudska prava rijetko adekvatno adresiraju, što potencijalno vodi u animozitete i negativnu percepciju određene populacije. Potencijalni uzroci ovog fenomena su akademska kompetitivnost i zahtjevi stvaratelja politika vezanih uz znanost, uključujući upravljanje financiranjem znanosti. Časopisi s visokim faktorom odjeka, znanstvene baze s iskazanim kvartilama i objave na engleskom jeziku su vrlo poželjne, no to pomalo vodi u deterioraciju ljudskih prava. U tim uvjetima, istraživači su orijentirani prema velikim uzorcima, kvalitativnoj metodologiji, standardiziranim testovima i mjerama, a manje prema kvalitativnim propitivanjima stvarnih problema, kroz sistemski pristup području, uključujući soci-kulturno-ekonomski kontekst. Problem nastaje onda kada se ti podatci podučavaju na visokoškolskoj razini u sveučilišnim kolegijima na kojima studenti stječu ključne kompetencije te kasnije ulaze na tržište rada s krivim predodžbama o pojedinim društvenim pojavama. U tom smislu, znanstvena istraživanja su postala sama sebi svrha, umjesto da služe na dobrobit čovječanstva. Fenomen tzv. „akademske izvrsnosti“ treba kritički propitati, posebice u društvenim i humanističkim znanostima, iako i ostala područja znanosti mogu imati koristi od takvog propitivanja. Znanstveni produkti (npr. knjige, članci, preporuke i sl.) trebaju imati snažnu aksiološku osnovu, a istraživači bi trebali biti svjesni dugoročnih učinaka objavljenih podataka, umjesto da budu orijentirani jednokratnom uspjehu. |
