| Popis: |
Ženske performativne i body art prakse, u čijem je kreativnom fokusu diskurs rodno obilježenog tijela o kojem umjetnice nerijetko progovaraju iz svoje partikularne pozicije Drugosti, vid su umjetničke aktivnosti koja je značajno doprinijela raspravi o pitanju sprege između ženskih tijela i identiteta u kontekstu zapadnjačke umjetnosti u posljednjih 50 godina. Jedan od preduvjeta koherentnog proboja subjekta utjelovljenog ženskim tijelom na umjetničku scenu svakako je nadilazak dogme kartezijanskog dualizma, prema kojoj je tijelo primaran i jedini ženski teritorij i njezina glavna (negativna) odrednica. Jedna od teorijskih opozicija kartezijanske misli formulirala se u razdoblju drugog vala feminizma, 1960.-ih godina, paralelno s pojavom novih, procesualnih umjetničkih praksi koje su angažirale ta ista ženska tijela i mobilizirale ih u procesu ustanovljavanja eksplicitno ženskih subjekata, nerijetko subverzivno baratajući alatima svoje objektifikacije. Ta premisa može se pratiti u radovima nekolicine hrvatskih umjetnica poput Sanje Iveković, Vlaste Delimar, Ksenije Kordić i Vlaste Žanić, koje kroz medij vlastitoga tijela ukazuju na problematičnost normativnih određenja ženskih identiteta koji svoju stegu provode primarno kroz oblikovanje i kontrolu tijela. |
