| Popis: |
Rad se temelji na jezikoslovnoj raščlambi odabranih tekstova iz triju hrvatskih misala: glagoljičnih Kožičićeva (Misal hruacki, 1531.) i Levakovićeva (Missal rimskiĵ va jezik slovenskiĵ, 1631.) te latiničnoga rukopisnog Missala hervaskoga (druga pol. 17. st.) riječkoga kanonika Jurja Manzina. Na temelju podataka dobivenih jezikoslovnom raščlambom te u kontekstu dosad u literaturi utvrđenih spoznaja o crkvenoslavenskoj jezičnoj tradiciji hrvatskih liturgijskih knjiga i o razdoblju njihove istočnoslavenizacije, razmatra se pitanje jezika hrvatskih liturgijskih knjiga u 16. i 17. stoljeću te pitanja jezične koncepcije njihovih priređivača. Provedena je analiza ograničena korpusa potvrdila da Levakovićev misal iz 1631. godine, uz ovjerene istočnoslavenske elemente, i dalje slijedi hrvatsku crkvenoslavensku tradiciju, ali u odnosu na Kožičićev misal, onu arhaičnijega korpusa hrvatskih liturgijskih knjiga. Manzinov misal, nastavljajući zapravo Kožičićevu koncepciju koja podrazumijeva sve veći oslonac na narodni jezik i suvremeno stanje, potvrđuje daljnju kroatizaciju tradicionalnoga liturgijskog jezika, pa mu je osnovica hrvatska (čakavska), ali uz čuvanje pojedinih elemenata višestoljetne hrvatske crkvenoslavenske jezične tradicije kao oznaka višega stila i poštivanja ćirilometodske baštine. |
