| Popis: |
Mucanje je složeni poremećaj na čiji razvoj utječe interakcija brojnih čimbenika, a među njima i jezičnih. Prema psiholingvističkim teorijama, mucanje je uzrokovano teškoćama u procesu jezične obrade. Iako se istraživanja jezičnih sposobnosti djece koja mucaju provode već dugi niz godina, rezultati nisu jednoznačni. Stoga je prvi cilj ispitati leksičke i sintaktičke sposobnosti djece koja mucaju te utvrditi razlikuju li se one u odnosu na djecu koja ne mucaju, rabeći pritom standardizirane jezične testove te analizirajući uzorke pripovijedanja. Drugi cilj je ispitati u kakvoj su povezanosti jezične sposobnosti i jakost mucanja. U istraživanju je sudjelovalo 15 djece koja mucaju i 15 tečnih vršnjaka, u dobi od 7 ; 0 do 11 ; 11 godina. Ispitivanje je provedeno primjenom Peabody slikovnog testa rječnika (PPVT-III-HR ; Dunn i sur., 2009) i Testa razumijevanja gramatike (TROG-2:HR ; Bishop i sur., 2014). Za dobivanje uzoraka naracije upotrijebljen je Multilingual Assessment Instrument for Narratives (MAIN ; Gagarina i sur., 2012 ; hrvatska inačica: Hržica i Kuvač Kraljević, 2012). Pripovjedni materijal, u pisanom i usmenom obliku, transkribiran je u programu CLAN (MacWhinney, 2000) te su analizirani broj riječi, broj komunikacijskih jedinica, prosječna duljina komunikacijske jedinice i tri mjere rječničke raznolikosti (ORP, VOCD i MATTR). Za određenje jakosti mucanja primijenjen je test Stuttering Severity Instrument- 4th Edition (SSI- 4 ; Riley, 2009). Rezultati su pokazali da se djeca koja mucaju na standardiziranim jezičnim testovima ne razlikuju statistički značajno u odnosu na vršnjake. Statistički značajno niža postignuća utvrđena su na zadatku pripovijedanja pisanim putem, na mjeri ORP koja je pokazatelj rječničke raznolikosti. Iako ovi rezultati mogu upućivati na manju rječničku raznolikost kod djece koja mucaju, razlike na ostalim mjerama rječničke raznolikosti nisu utvrđene, stoga je opravdanost za donošenje zaključaka o rječničkoj raznolikosti ograničena. Iznenađujući rezultat je da su djeca koja mucaju tijekom usmenog pripovijedanja upotrebljavala veći broj riječi u odnosu na kontrolnu skupinu. Nadalje, utvrđena je pozitivna povezanost između prosječne duljine komunikacijske jedinice i jakosti mucanja, što govori u prilog utjecaja jezičnih čimbenika na učestalost mucanja. Dobiveni rezultati mogu ukazivati na mogućnost postojanja suptilnih teškoća u određenim jezičnim sastavnicama, ali su za otkrivanje jasne poveznice između mucanja i obrazaca jezične izvedbe potrebna daljnja istraživanja. |
