| Popis: |
Suočiti se s tajnom smrti, tajnom nastanka života, rasta, starenja, patnje, praštanja, nade i svega onog što svaki čovjek svakodnevno živi – znači jednostavno biti čovjek koji želi otkriti smisao, shvatiti važnost svog postojanja na zemlji. Tajna uključuje i onaj dio koji je neshvatljiv, koji nas jednostavno nadilazi, ali koji prihvaćamo i s njime živimo. Pa zar nije cijeli naš život jedna velika tajna, jedna nepoznanica iz dana u dan, zar nas toliko puta sam život ne iznenadi, ne zateče?! I dok se u mnogim borbama tijekom života ne predajemo, iako su vrlo teške, ponekad traju dugo, iscrpljuju naše fizičke, psihičke i duhovne snage, čini se da kada je riječ o patnji na kraju života, uzimamo si za „pravo“ kako bi bilo najbolje baš tu „zadnju“ bitku „skratiti“. I ovdje počinje čovjekova zabluda da „na svoju ruku“, „na brzinu“ pod krinkom „dobre smrti“, „vladanja nad situacijom“, „najboljeg rješenja za sve“, „humanog čina“ zapravo, upadne u onaj poznati scenarij prvih ljudi – Adama i Eve, opisan u Knjizi postanka – scenarij: BIT ĆETE KAO BOGOVI! Danas, u vremenu u kojem živimo, vidljivije i nametljivije nego ikada u povijesti stavlja se „u isti koš“ bitno i nebitno, istina i laž. U moru dostupnih, a lijepo „upakiranih“ informacija s raznih vrijednosnih polazišta teško je nepoučenima, a najteže nepoučivima, razlučiti što je istina koju treba slijediti. No, kršćani znaju da je istina samo jedna i da je Bog samo jedan, odnosno da je Bog Istina – „Ja sam put, istina i život.“ (Iv 14, 6) Svaki čovjek, pa stoga i svako njegovo stanje ima duboki smisao u Bogu, Stvoritelju života. Stoga kada se čovjeku koji pati nudi tzv. „skraćivanje“ muka, upakirano u termin eutanazija, valja jasno i nedvosmisleno reći: Eutanazija nije „dobra smrt“ – ona je ubojstvo. Eutanazija se definira kao „kazneno djelo oduzimanja života na lak i bezbolan način neizlječivom bolesniku ili osobi u bezizglednom stanju“ (Šonje, 2000., str. 253). Svojim primjerom Isus nam je pokazao da fizička smrt nije kraj: Krist je uskrsnuo! I nama je dao obećanje: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.” (Ivan 11, 25) To je temelj kršćanskog života i vjerovanja, naša snaga i naša nada. U Lukinom evanđelju (Lk 24, 13-35) nalazi se tekst o dvojici učenika koji putuju u Emaus, nakon Isusova uskrsnuća. Put u Emaus možemo tumačiti kao životni put svakog čovjeka koji se često nađe u situaciji da ne zna kako dalje, da želi odustati, da mu je teško. Možemo ga tumačiti kao i put u smrt – jer pitanje je što bi bilo s učenicima da im se Isus nije pridružio na putu. Radost koja je učenike obuzela jer su imali iskustvo susreta s Isusom ih vodi natrag u Jeruzalem, u grad iz kojeg su otišli jer su bili razočarani, bez nade. Sada, nakon susreta s Isusom, vraćaju se u taj isti grad i svjedoče - isti Jeruzalem, no drugačiji učenici! Za svakog kršćanina, bez obzira na strah koji se javi na pomisao o smrti, čežnja za susretom s Pobjednikom smrti treba biti jača i upravo tada umjesto nasilnog završetka događa se preobrazba koja do danas privlači sve željne Istine! |
