| Popis: |
Ideja za temeljitijim promišljanjem osobnog eseja kao podžanra nastala je povodom čitanja pojedinih eseja renomiranih spisateljica i spisatelja, naročito Virginije Woolf, čiji su romani cijenjeni i naširoko analizirani, dok je njezin esejistički opus pomalo zanemaren. Također i misao o možebitnom postojanju takozvane„žanrovske hijerarhije“, odnosno svojevrsne zapostavljenosti eseja kao sekundarnog žanra u odnosu na roman u književnim opusima pisaca, potaknula je daljnje istraživanje o eseju kao književnoj vrsti i njegovom mjestu u današnjoj teoriji književnosti. Istraživanje u ovoj knjizi usmjereno je u okviru dviju cjelina: povijesno- teorijske i interpretacijske. Prva cjelina razmatra pitanja koja su nedjeljivo vezana, a to su pitanje konstituenti žanra eseja, kao i pitanje samoga razvoja i tradicije eseja, poglavito osobnog eseja kao podvrste. U uvodnom dijelu o teorijskom razmatranju esej uspoređuju se različite definicije eseja u okviru filozofije i književnosti (Adorno, Lukacs, Solar, Epstein, Lopate) te razlike između eseja i sličnih književnih oblika, npr. ispovijesti, dnevnika i autobiografije, s obzirom na samospoznajnu usmjerenost ovih žanrova. Uspostavlja se i veza između eseja i novele, odnosno eseja i romana, koji, kao suvremenici, dijele zajedničke odlike, a esej se nerijetko javlja i kao sastavni dio romana. Druga cjelina bavi se analizom i interpretacijom izabranih osobnih eseja značajnih predstavnika određenih književnih epoha engleske književnosti. Osobni esej izabran je jer najviše odiše umjetničkim odlikama, koje spisatelji udahnjuju svojim tekstovima pišući o intimnim mislima, sumnjama, strahovima, stavovima i idejama općenito. Pristup analizi osobnih eseja u određenoj mjeri zamišljen je i interdisciplinarno, jer zahtijeva sociološki i kulturološki, kao i književno-povijesni pristup u smislu sveukupnog razumijevanja i tumačenja eseja u širem kontekstu. Genealoška analiza pojedinih eseja započinje s prethodnicima prvih esejista kod kojih su izraženiji ideja i misao nego forma, preko Montaignea kao rodonačelnika žanra, a nastavlja se esejima značajnima za razvoj osobnog eseja u Engleskoj, kako od od samih početaka, preko novinskih eseja, zatim Lamba i Hazlitta kao predstavnika zlatnoga doba esejizma, pa sve do 20. stoljeća i modernističkih introspekcija osobnih esejista poput Virginije Woolf ili Aldousa Huxleya. Izbor autora zastupljenih u ovoj knjizi i pojedinih eseja napravljen je prema njihovom književnom doprinosu u okviru teorije i povijesti književnosti, kao i prema subjektivnoj prosudbi i odabiru. Neki esejisti su izostavljeni, jer njihovi eseji ne zrcale intimističke odlike osobnoga eseja, odnosno, više spadaju u domenu formalnih eseja i esejističke kritike, a znakovito mali esejistički doprinos spisateljica nadomješten je posebnim podpoglavljem o ženama esejisticama, poglavito esejima Virginije Woolf. Monografija pruža uvid uvid u književno- povijesni pregled razvoja osobnog eseja u Engleskoj i analizu korpusa eminentnih osobnih esejista s naglaskom na interpretaciju osobnog eseja kao subjektivne, intimističke i provokativne podvrste. |
