| Popis: |
U ovome će se radu istražiti načini kojima Joza Ivakić prikazuje tradicionalnu, seosku te malovarošku ženu u pripovijetkama zbirke Selo i varoš, iz 1912. godine. Neće se analizirati sve pripovijetke, nego samo one u kojima je Ivakićeva reprezentacija ženskih likova modernistička. Ukazat će se na promjene osobnosti proizašle iz dramatičnih egzistencijalnih trenutaka i u kojima se preispituje cjeloviti svjetonazor glavnog ženskog lika. Ivakićev pristup ženskom liku kao pojedincu koji samostalno donosi odluke zanimljiv je u kontekstu hrvatske književnosti 19. i početka 20. stoljeća, a u kojima je ženski lik stereotipno prikazivan ili kao fatalan, neracionalan i destruktivan ili je, pak, žena prikazana kao neaktivna, u potpunosti ovisna o muškoj volji te, nadasve, aseksualna. Pripovjedač, bio on u 1. li 3. licu, prikazuje ženu koja u posebnom, odlučujućem trenutku života prvi put odlučuje samostalno, bez nagovora drugih članova zajednice, stare obitelj ili nove muževe obitelji. Ivakić netradicionalno i nekonvencionalno pristupa ženi kao subjektu, dajući joj identitet i integritet. Ivakićevi ženski likovi status subjekta neće postići na lagan način: one moraju odbiti klišeje i stereotipe patrijarhalnog društva te izbjeći tipskim ulogama žene, majke i ljubavnice, a uz spoznaju da birajući takve mogućnosti života nikada neće ostvariti toliko žuđenu sreću. Racionaliziran odnos prema osobnoj sreći, žrtvovanje prolaznih i laganih varijanti pseudoostvarenja ženskosti daju Ivakićevim tradicionalnim ženama nove mogućnosti postojanja. Na taj način Ivakić posredno preispituje sreću kao konstrukciju unutar patrijarhalnih. Ivakićeve žene su svjesne vlastite tjelesnosti, one su putene, jedre, gizdave i erotične. One nisu idealizirane jer su i lakomislene, imaju bludne misli i muči ih požuda, ali baš u trenucima kada mogu podleći iskušenju, svjesno se odlučuju na drugačiji izbor. Nastojat će se pokazati da je Ivakić izrazito moderan autor jer njegova reprezentacija iskazuje drugačiji koncept seoske i malovaroške žene istražujući drugačije egzistencijalne mogućnosti te preispitujući sreću u funkciji podčinjavanja žene. Ivakićeva afirmacija ženskoga lika proistječe iz osobina koje patrijarhat odriče ženama – one su kompleksne osobnosti, aktivne u donošenju racionalnih odluka, pa iako idealiziraju ljubav, sposobne su odbiti odnose koji ih ponižavaju i podređuju. |
