| Popis: |
Sredinom 19. stoljeća započeo je sustavan rad na stvaranju hrvatskoga pomorskog nazivlja. Prvi su pokušaji vezani uz Jakova Antuna Mikoča, čiji je rječnik ostao u rukopisu i nije utjecao na sljedeću generaciju leksikografa, između ostaloga i zbog odabranoga terminološkog modela neodgovarajućega tvorbenim značajkama hrvatskoga jezika. U njegovim je novotvorenicama, naime, velik udjel složenica. U posljednjim desetljećima prošloga stoljeća možemo pratiti dva pravca kojima su se kretali pokušaji normiranja pomorskoga nazivlja. Jedan je odabir bio traženje hrvatskih naziva, a vežemo ga uz bakarsku školu radikalnoga purizma. Najznačajniji je predstavnik Božo Babić, autor više pomorskih rječnika. Njegovo je nazivlje u osnovama suvremenoga hrvatskoga pomorskog nazivlja, koje nakon jednostoljetnoga razvoja možemo smatrati normiranim, a upotrebljava se u pomorskome školovanju, stručnim knjigama i službenoj komunikaciji. Za razliku od toga nazivlja, drugi je terminološki model vezan uz mornarski uzus, temeljen na mediteranskome, prvenstveno talijanskome pomorskom nazivlju. Na prijelomu 19. u 20. stoljeće ovu je leksikološku koncepciju zastupao Juraj Carić. Oba nazivlja - i normirano i uzualno danas paralelno postoje i upotrebljavaju se. |
