| Popis: |
Pomorsko dobro, a posebice njegov obalni dio, koje čini gotovo trećinu površine Republike Hrvatske, oduvijek je bilo atraktivno za odvijanje čitavog niza gospodarskih aktivnosti. Veliki broj gospodarski iskorištavanih objekata izgrađen je i korišten još u vrijeme bivših država, kada su na snazi bili OGZ, Uredba sa zakonskom snagom o pomorskom javnom dobru Kraljevine Jugoslavije iz 1939. godine, Osnovni zakon o iskorištavanju luka i pristaništa te Zakon o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima, a nastavljen je, naravno, i nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, koja je ovu materiju regulirala Pomorskim zakonikom iz 1994., Zakonom o morskim lukama iz 1995. te i danas važećim Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama iz 2003. Kada je riječ o stvarnim pravima i stečenim pravima na pomorskom dobru, navedeni propisi imaju neke zajedničke značajke. Prvo, svi ti propisi – usprkos deklariranoj zabrani stjecanja bilo kakvih stvarnih prava na pomorskom dobru - na ovaj ili onaj način ipak dopuštaju postojanje stvarnih prava na pomorskom dobru. Drugo, ovi propisi - unatoč gore navedenoj proturječnosti - propuštaju kvalitetno i cjelovito riješiti problem stečenih prava na pomorskom dobru. Štoviše, rješenja sadržana u prijelaznim i završnim odredbama sa svakim su novim propisom sve šturija i sve drastičnija na štetu nositelja stečenih prava. Problem stečenih prava vezan je između ostaloga uz određivanje granice između nekretnina koje su u statusu pomorskog dobra i onih koje se nalaze izvan tog režima i na kojima se mogu stjecati pravo vlasništva i druga stvarna prava. Budući da je određivanje granice pomorskog dobra u svim pravnim izvorima bilo nedovoljno precizno određeno, nameće se i (pod)pitanje pravne prirode rješenja o određivanju granice pomorskog dobra, posebice u slučajevima kada naknadno (izgradnjom) dođe do proširenja pomorskog dobra. Kvalitetno i jasno rješenje ovog problema nužno je da bi se ostvarilo jedno od temeljnih načela našeg pravnog poretka – pravna sigurnost, a dotadašnjim nositeljima stvarnih prava osigurala pravična naknada za izvlaštenje (koje se nikada nije provodilo, iako je trebalo biti provedeno). Društvena poduzeća koja su bila nositelji prava na korištenje pomorskog dobra prošla su, nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, dva postupka koja su bitno utjecala na njihov pravni položaj danas. Prvi je bio postupak pretvorbe društvenih poduzeća u trgovačka društva, a drugi je postupak bio postupak konverzije prava na korištenje pomorskog dobra u pravo iz koncesije. Pretvorena trgovačka društva pretrpila su bilo u jednom bilo u drugom postupku, a neka i u oba ova postupka, povredu stečenih prava i legitimnih očekivanja. Zakonodavac do danas nije riješio ove probleme koji se gomilaju i koče gospodarski razvoj ovih trgovačkih društava, ali i održivi razvoj pomorskog dobra. |
