| Popis: |
„Danak u krvi“ uveo je sultan Murat II. 1420. godine. Premda je taj danak u suprotnosti sa šerijatom, Osmanlije su svake pete godine odvodili kršćansku djecu u dobi od osam do deset, a pokatkad i do dvadeset godina starosti. Tjelesno sposobnija djeca slana su na sultanov dvor, a ostala djeca slana su turskim obiteljima u Anadoliju i Rumunjsku gdje su ih obučavali turskom načinu života. Od djece dovedene dankom u krvi stvarane su janjičarske elitne vojne postrojbe. Janjičari su se nakon vojne službe mogli oženiti muslimankama i tako su njihovi potomci bili oslobođeni iste sudbine. Padom bosansko-humskoga kraljevstva, 1463. godine u janjičare i u hareme odvedeno je stotinu tisuća kršćanske djece. Kršćani su svojim dječacima odsijecali prst, učili ih da se pretvaraju gluhonijemima, tetovirali im križeve i na druge načine spašavali djecu od odvođenja u janjičare. Međutim, sa Balkana je od 15. do konca 17. stoljeća u janjičare odvedeno dvije stotine do tri stotine tisuća dječaka. Među tom djecom bio je i dječak koji je dobio ime Mehmed-paša Sokolović koji je u osmanlijskom carstvu ostvario blistavu karijeru, postavši velikim vezirom 1565. godine. Sjećajući se svoje majke koju je zadnji put vidio s mnogim drugim majkama, koje su s onu stranu Drine kroz plač i jecaje ispraćale svoju djecu u janjičare, Mehmed-paša Sokolović dao je da se na tome mjestu sagradi ćuprija. |
