| Popis: |
Govoreći o hrvatsko- talijanskim odnosima na otoku Krku kakvi su vladali u međuratnom razdoblju nedvojbeno je da se moramo osvrnuti na njihove svekolike društveno- gospodarske odnose, ali se isto tako moramo osvrnuti na političku pozadinu na kojoj su ti odnosi počivali. Prizma društveno- političke otočke međuratne realnosti temelji se na 1918. godini koju otok Krk dočekuje u austrijskom dijelu Monarhije. Po mnogočemu je 1918. godina bila prijelomna godina za otok Krk. Prije svega se ova ocjena odnosi na političke odnose i procese koji su se odvijali na mnogo širem društveno- političkom obzorju da bi se reflektirali na otoku u brzim i dramatičnim situacijama sa istim takvim posljedicama. Naime, uoči kapitulacije Austro- Ugarske Monarhije i njenog konačnog raspada, hrvatski je Sabor 29. listopada 1918. godine donio odluku o prekidu svim državno- pravnih veza i odnosa sa Austrijom i Ugarskom, te zaključio osnivanje nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Vrhovnu vlast u novonastaloj državi preuzelo je Narodno vijeće SHS po čijem su se nalogu u svim kotarskim i općinskim središtima osnivala Narodna vijeća. Otok Krk je ušao u sastav nove države, a u gradu Krku kao kotarskom središtu konstituirano je 30. listopada Kotarsko narodno vijeće SHS. Tako je otok Krk dobio novu vlast i novu državu. Dok je po čitavom otoku vlast Narodnog vijeća bila neupitna zbog prevlasti hrvatskog stanovništva, stvari u gradu Krku počinju se usložavati. Talijansko stanovništvo u gradu i talijanaši koji su ih podupirali osnivaju svoj Consiglio nazionale Italiano (Talijansko nacionalno vijeće) koje se formalno podčinilo vlasti Kotarskog narodnog vijeća. Dana 15. studenoga dvije talijanske topovnjače s oko 200 vojnika pod zapovjedništvom kapetana fregate Sabatinija, uplovljavaju u krčku luku, zauzimaju lučki ured, te dolaze u sjedište Kotarskog narodnog vijeća SHS obrazlažući svoj dolazak u ime Antante. Međutim, Talijani su uvidjeli da broj njihovih vojnika nije dostatan da zauzmu čitav otok. Zbog toga, sutradan uplovljava u krčku luku talijanski razarač "Gulielmo Pepe" čiji je zapovjednik sutradan posjetio biskupa Antuna Mahnića obrazlažući svoj dolazak smirivanju situacije na otoku. Bila je to samo izlika za okupaciju otoka, jer već četiri dana kasnije talijanski vojnici u grupama od 20 do 30 pripadnika zaposjedaju općinska središta po otoku u ime Antante, te na zgradama općina vješaju talijanske zastave. Time je ukinuta vlast otočnih općinskih Narodnih vijeća, a započela je talijanska okupacija otoka Krka, koja će potrajati preko 29 mjeseci, do 25. travnja 1921. godine. Želeći na otoku Krku uspostaviti neupitnu vlast, Talijani su se fokusirali na Biskupski dvor u Krku, smatrajući ga jezgrom otpora. Kao nositelja tog otpora označili su biskupa Mahnića od kojega su tražili da ode u Rim u kojemu je isprva interniran, da bi potom bio konfiniran u jedan francuski samostan u Frascatiju kod Rima. Tamo je boravio do 11. veljače 1920. godine kada je zbog bolesti i na intervenciju samoga pape pušten u Zagreb gdje se sklanja u samostan franjevaca na Ksaveru. Ondje i umire 20. prosinca. Njegovu sudbinu dijelili su svi njegovi bliski suradnici na otoku. Talijanska okupacija otoka trebala je a priori odrediti tijek Versajske mirovne konferencije na kojoj je talijanski premijer Vittorio Orlando tražio ispunjenje Londonskog ugovora iz travnja 1915. godine po kojemu je Italija trebala dobiti znatne teritorijalne ustupke na istočnojadranskoj obali i zaleđu, ali ne i otok Krk. Krucijalni problem bilo je pitanje grada Rijeke i njene luke, a koje se izrodilo u međunarodni problem. Time je nastala čitava lepeza otvorenih i spornih pitanja koje konferencija u Versaillesu nije riješila, pa se skupno ime za ta pitanja, tzv. jadransko pitanje, počelo riješavati direktnim talijansko- jugoslavenskim pregovorima koji su vođeni u Pallanzi (11. svibnja 1920. g.), nastavljeni na konferenciji u Spa (5.- 16. srpnja 1920. g.), te dovršeni u Rapallu (8.- 12. studenoga 1920. g.). Rapallskim ugovorom predviđeno je ustupanje Italiji dijelova slovenskog teritorija, Trsta s okolicom, dijela Kranjske, Istra (bez općine Kastav), te otoka Cresa, Sušca, Lošinja, Palagruže i Lastova, te grada Zadra. Grad Rijeka proglašena je Slobodnom Državom Rijeka, ali će de facto postojati samo jednu godinu, a pravno sve do 1924. godine kada će biti izravno priključena Italiji. Otok Krk je pripao Kraljevini SHS, ali je njegova povijesna sudbina nekoliko mjeseci ranije krenula drugim tokom. Međutim, situacija kakvu je određivala Mirovna konferencija u Versaillesu, točnije sporazum u St. Germainu od 10. rujna 1919. godine, kojim su postavljene početne talijansko- jugoslavenske pregovaračke pozicije nikako nije odgovarao talijanskom avanturisti i pjesniku Gabrieleu D'Annunziu čija je temeljna ideja bila okupacija Rijeke i kvarnerskih otoka, te njihovo pripajanje Italiji prije rješenja tzv. jadranskog pitanja. Zbog toga je D'Annunzio 13. rujna ušao u Rijeku s oko 15.000 naoružanih ardita. Već oko podneva istog dana svojim teatralnim ulaskom u Guvernerovu palaču označio je preuzimanje vlasti u gradu. Nekoliko sati prije toga, grupa od 30 ardita pristiglih iz Rijeke prebacila se preko otočića sv. Marko na otok Krk. Dana 1. prosinca pristiglo im je pojačanje od oko 1.000 ardita s najmerom potpunog zauzimanja otoka. Počelo je kratkotrajno, ali jedno od najtežih razdoblja krčke povijesti. Arditi, odnosno smjeli, na otoku Krku su stvarali nered i provodili teror. Obračuni između ardita i stanovništva u raznim otočnim mjestima bili su signali za naoružavanje naroda. Uskoro su na otok došli dobrovoljci iz Zagreba, major Tomašić, kapetan u pričuvi Sekulić, te inženjer Car iz Crikvenice. Zadatak im je bio organizirati narod u obrani od ardita. Upravo ovaj potonji organizirao je obranu Dobrinja 6. siječnja 1921. godine, prilikom koje je zarobljen jedan arditski oficir. Nakon toga je uspostavljen mir i dogovor da će oficir biti pušten ukoliko arditi napuste otok. To se zaista i dogodilo 9. siječnja, a otočkim prilikama na ruke je išao D'Annunzijev poraz u Rijeci. Tako je završilo razdoblje arditske strahovlade na otoku Krku. Ostala je još redovna talijanska vojska koja je otok napustila 25. travnja, ukrcavši se na brod "Stocco" i otplovivši prema Italiji. Otok Krk je konačno, nakon uspješnog oružanog otpora protofašistima, započeo život i povijesni put u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Za međuratno razdoblje i hrvatsko- talijanske odnose na otoku Krku od krucijalnog značaja su bile odredbe Rapallskog ugovora koje su neposredno ili posredno diktirale društvene, kulturne, gospodarske, pa i političke odnose između talijanskog stanovništva, manjinskog na otoku, a većinskog u gradu Krku i hrvatskog stanovništva, većinskog na otoku, a manjinskog u gradu Krku. Za one Talijane koji su do studenoga 1918. godine živjeli na području Monarhije potvrđeno je pravo optiranja za talijansko državljanstvo uz mogućnost ostanka u Kraljevini SHS, te zadržavanje uporabe materinskog jezika i vjere. Zbog toga je u gradu Krku odmah otvorena talijanska kozularna služba ili Konzularna agencija, preko koje su se pokretala i rješavala pitanja optiranja. Uz službu su u gradu Krku osnovani dječji vrtić, talijanska osnovna škola (1923.), ženska stručna škola za ručne radove i kroj, zanatska škola, Talijanska kulturna liga, te Radnička zadruga sa službom međusobne pomoći. U odgojno- obrazovnim ustanovama radilo je talijansko učiteljstvo. Talijanskoj zajednici dodijeljena je crkva sv. Kvirina uz katedralu u kojoj je talijanski svećenik održavao vjerske obrede odvojene od obreda za Hrvate, koji su se izvodili u katedrali. Nešto kasnije, osnovan je Circolo Italiano di Cultura (Talijanski kulturni klub) s knjižnicom, čitaonicom, malim kazalištem, dvoranom za svečanosti, a u njegovom okviru nalazila se i gradska limena glazba pod nazivom "Banda Cittadina di Veglia". Ovoj slici hrvatsko- talijanskih nacionalnih odnosa u gradu Krku i suprostavljanja koja su ih pratila svakako treba dodati i političku dimenziju. Ona se reflektirala kroz prosvjetna pitanja, crkvenu polarizaciju, svekoliki društveno- kulturni život, a dijelila je i sam talijanski etnički korpus. Između Talijana koji su optirali za talijansko državljanstvo, te onima koji su se počeli izjašnjavati kao Hrvati otvorio se veliki procjep koji je dodatno bio osnažen pohađanjem djece hrvatskim školama, te prihvaćanjem hrvatskih osjećaja. U jesen 1921. godine u gradu Krku se otvaraju prva dva razreda gimnazije, koja se s vremenom razvila u potpunu gimnaziju. Uz nju su bili otvoreni internati za mušku i žensku djecu, prvenstveno za djecu istarskih Hrvata koji su se doselili na otok. Za potrebe internata osnovan je Kuratorij, poseban odbor koji se brinuo za smještaj djece i organizaciju života u internatu. Općenito govoreći, politička podvojenost na široj državnoj razini odražavala se i na samome otoku zadirući u društveni i kulturni život njegovih stanovnika, napose građana grada Krka. Nezahvalno je danas procjenjivati kako su se krčki Talijani u doba Kraljevine SHS/ Kraljevine Jugoslavije naciobnalno opredjeljivali, ali kontinuirano opadanje njihova broja nedvojbeno ukazuje da je nekada prestižni talijanski identitet gubio svoj ekskluzivitet navlačeći na sebe novo jugoslavensko ili hrvatsko ruho. U svakom slučaju, u međuratnom razdoblju postavljaju se jasne etničke granice u gradu Krku. Paralelan život talijanske i hrvatske škole, talijanske i hrvatske crkve, talijanske i hrvatske limene glazbe, vjerske procesije koje se događaju istovremeno, ali u različitim dijelovima grada i za vrijeme kojih se pjevaju isključivo talijanske ili isključivo hrvatske pjesme, ovisno o etnicitetu izvođača, stvaraju dojam da su dva nacionalna korpusa mogli egzistirati jedan pored drugog bez inidenata i nemira, no u stvarnosti nije bilo tako. Nova politička previranja dolaskom ratnih okolnosti početkom 40- tih godina ponovno će pokrenuti pripadnike talijanske zajednice. Dana 15. travnja 1941. godine, uplovilo je u krčku luku sedamnaest talijanskih brodova sa oko pet tisuća vojnika. Počela je druga talijanska okupacija otoka koja će biti zacementirana potpisivanjem Rimskih ugovora 18. svibnja, čime će otok doći u sastav fašističke Italije. Nakon rata će uslijediti iseljavanje krčkih Talijana, čiji će egzodus biti nastavljen 1948. godine odlaskom grupe ribara, da bi od 1949. do 1951. godine otišla još jedna veća grupa. Proces opadanja broja krčkih Talijana ne zaustavlja se niti danas. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine samo 21 stanovnik grada Krka izjasnio se kao Talijan, što je gotovo polovina od ukupno 43 stanovnika otoka nacionalno opredjeljenih kao Talijani. |
