| Popis: |
U zemljama iz kojih je veliki broj stanovnika kroz više stoljeća, pa do danas, emigrirao, postavlja se niz pitanja u svezi odnosa između matične države i dijaspore. Broj se pitanja u svakom slučaju povećao omogućavanjem stjecanja dvojnog državljanstva koje je ranije bilo rijetkost i privilegija, a danas postaje vrlo širok fenomen. U tim odnosima pojavljuju se dva suprostavljena stajališta: ravnopravnost građana u zemlji, bez obzira imaju li sva prava državljana još jedne ili više država i stajalište da su takve osobe privilegirane jer imaju sva prava u dvjema državama, a rizike i odgovornost imaju samo u jednoj. Ukoliko ne postoji odnos prava i dužnosti pa pojedinac ima samo prava u jednoj državi, a u drugoj i prava i dužnost, on ima u prvoj privilegije koje su suprotne principu ravnopravnosti. Ove opće konstatacije posebno se odnose na biračko pravo. Analizom instituta ustavnog prava i Ustava Republike Hrvatske može se interpretacijom zaključiti o pravdanosti biračkog prava za građane iz dijaspore. Pravo ovisi o situacijama u kojima se pojavljuje: izborna nejednakost građana, demokratičnost, međunarodni stavovi o tom pitanju, ali i politički oportunitet, tehnička rješenja, a napose u državama s dvama parlamentarnim domovima u kojima će biti zastupnici iz dijaspore. U konkretnoj situaciji u Hrvatskoj, smatram da bi se trebalo zastupnike, iz reda građana iz dijaspore, birati u Županijski dom (Senat), dok bi se Zastupnički dom birao razmjernim sustavom u Hrvatskoj kao izbornoj jedinici. |
