| Popis: |
Rad tematizira vjersku/tradicijsku tetovažu, funkciju tetovaže s identitetsko vjerskog komunikacijskog aspekta, prvenstveno kao sredstvo vizualne komunikacije kod žena katolkinja iz BiH te komunikacijski aspekt suvremene primjene vjerske/tradicijske tetovaže u književnosti, primijenjenoj umjetnosti, modi… Kod žena katolkinja iz BiH od prvobitne zaštitne funkcije, preko tradicijsko običajne pa sve do forme identitetske identifikacije, tetovaža žena katolkinja u BiH kroz povijest nije mijenjala vizual već funkciju, uvjetovanu političkim, društvenim, socijalnim i kulturološkim promjenama. Tradicijska/vjerska tetovaža u suvremenoj uporabi gubi zaštitnu, ali zadržava identifikacijsku funkciju te postaje motiv modnog i kulturnog izričaja. Tetoviranje žena u BiH je pojavnost stara više od tisuću godina, a potječe još iz vremena starih Ilirskih plemena koja su živjela na Balkanu (Stipčević, 1974:80). Najveći značaj tradicijsko tetoviranje žena imalo je za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine budući je tetoviranje križa kao simbola kršćanstva pored primarno zaštitne funkcije (sprječavanje odvođenja i silovanja od strane Turaka), imalo i funkciju svjedočenja pripadnosti vjeri/ katoličanstvu. Istraživači su zabilježili 317 motiva koji se javljaju pojedinačno ili u kombinaciji s drugim, a najčešći su motivi križa, križevi s jelicama (jedna grana na gore, dvije grane na dolje). Tetoviranje žena katolkinja čini važnu etnološku cjelinu u kulturno povijesnom razumijevanju Bosne i Hercegovine, a suvremena primjena tradicijske/vjerske tetovaže u primijenjenoj umjetnosti, književnosti, modi… pridonosi njenom očuvanju i popularizaciji kao etnološkog specifikuma, rariteta, jedinstvenog u cijelome svijetu. |
