| Popis: |
Katkad se čini da su neki pravopisno-gramatički problemi vječna tema u hrvatskome jeziku. Pravopisni su zacijelo brojniji i ne bi trebali biti nerješivi jer bi pravopis trebao biti stvar dogovora (o njemu se odlučuje izvan jezične stvarnosti). S gramatičkim problemima, koji se u praksi ponekad čine teško savladivima, teorija ima nešto više problema. Jedan od takvih zasigurno je problem (ne)razlikovanja upitnih priloga gdje, kamo, kuda s obzirom na ono što njima želimo pitati: mjesto (lokaciju), cilj (destinaciju) i smjer (direkciju) ili kretanje po mjestu (lokaciji). Dok se čini da je razlika između gdje i kamo nedvosmislena (ne preklapaju se ni u jednom semantičkom segmentu jer gdje ne može ići uz glagole kretanja, a kamo ne može ići uz glagole koji označavaju statičnost), s upitnim prilogom kuda pokatkad i govornici koji žele pokazati ovladanost gramatičkim pravilima imaju problema jer njegovo značenje djelomično ulazi u značenjsko polje i za gdje i za kamo. O nenormativnoj upotrebi gdje, kamo i kuda još je pedesetih godina dvadesetoga stoljeća pisao Zlatko Vince. I u današnjim se jezičnim priručnicima o tome piše kao o jednome od najčešćih odstupanja od morfološke norme. Dakle, izvorni govornici već oko 60 godina nenormativno rabe te upitne priloge. Ako izvorni govornici nisu usvojili normativne odredbe o upotrebi upitnih priloga gdje, kamo i kuda, trebamo se zapitati zašto je tomu tako. Rad se temelji na upitniku provedenom među izvornim govornicima hrvatskoga jezika i pokazuje u kojim situacijama oni rabe gdje, kamo i kuda te razmatra (imajući u vidu i jezične priručnike) koliko je razlika među tim upitnim prilozima zaista transparentna i treba li na njoj inzistirati po svaku cijenu. |
