| Popis: |
Većina humanističkih znanstvenika danas je suglasna oko toga da su digitalno i nedigitalno povijesno uvjetovani i da se podupiru na više načina. Prema Davidu M. Berryju (2014), digitalizacija je već postala toliko duboko integrirana u naš život da smo ušli u “postdigitalni svijet”, gdje je digitalno “potpuno povezano sa svakodnevnim životom i čini njegov sastavni dio” i “unosi u naše svakodnevno okruženje sloj digitalnog” (Berry 2014: 3, 47). No, kako su primijetili Tomi i Mikko Dufva (2019: 18), za većinu ljudi digitalno ostaje „apstraktno i teško ga je shvatiti“. Digitalni mediji i tehnologije transformiraju odnose čovjeka i okoliša u njihovim osjetilnim, afektivnim, diskurzivnim i praktičnim aspektima. Na primjer, digitalna estetizacija zaštićenih okoliša može, unatoč (ili upravo zbog) promicanja “svijesti o okolišu”, ometati nastojanja da se ublaže učinci globalnih ekoloških i klimatskih promjena. Mia Bennett (2020.) je pokazala kako „pitoreskno” i „sublimno, uzvišeno“ kao dvije trenutno hegemonijske estetske kategorije okoliša – izazivaju osjećaj strahopoštovanja, melankolije i rezignacije te dovode do osjećaja bespomoćnosti i voajerizma, koji vrlo lako mogu inhibirati akciju. Umjesto toga, ona se zalaže za druge kategorije kojima bi se poticale efektivne, a ne afektivne etike brige o okolišu i upravljanje. Ovim izlaganjem željeli bismo skrenuti pozornost na efektivne i afektivne moći digitalnih tehnologija i propitati mogućnosti njihove mobilizacije u svrhu revitalizacije devastiranih područja. Drugim riječima apstraktno poimanje digitalnih tehnologija nadomjestiti promišljanjima mogućnosti konkretnih osnažujućih, proaktivnih, kreativnih, inspirativnih učinaka digitalnih tehnologija na ruinirane okoliše poput Banije stradale u potresu. |
