| Popis: |
Poznat ponajviše kao vjerski pisac, Tomaš Mikloušić (1767-1833) se u hrvatskoj književnoj povijesti pamti u prvome redu kao jedan od posljednjih kajkavskih spisatelja na izmaku tzv. starije, a uoči početka konstituiranja tzv. novije hrvatske književnosti. Dometi njegova djelovanja vezuju se isključivo uz sjevernu hrvatsku, kajkavsku sredinu te uz razdoblje između prosvjetiteljske epohe i hrvatskoga narodnoga preporoda, koje se pak proglašava svojevrsnim književnim, idejnim i ideološkim vakuumom u povijesti nacionalne kulture. U radu koji se predlaže ovim sažetkom analiziralo bi se i interpretiralo Mikloušićevo djelo Izbor dugovanjh vsakoverstneh (1822), u kojemu se, među ostalim, povijest Hrvata predstavlja kao dio povijesti Slavena, a povijest Slavena izvodi se iz povijesti Ilira. Omjeravajući to djelo o matricu kreiranja ilirskoga ideologema što ju je s osloncem na teoriju Julije Kristeve (1980), a na primjeru ranonovovjekovnih historiografsko-publicističkih i književnih tekstova, ustanovila Zrinka Blažević (2007 ; 2008), ukazalo bi se na njegovu intertekstualnu povezanost s tim korpusom, ali i s diskurzivnim aktualizacijama ilirskih i slavenskih ideja u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda. Posljedično, nastojalo bi se ukazati na činjenicu da se ni na neposrednu pretpreporodnu kajkavsku kulturu ni na pretpreporodno razdoblje uopće ne može gledati isključivo kao na primjer zamiranja starijih hrvatskih (regionalnih) tradicija. Premda velikim dijelom eklektično i nesustavno, Mikloušićevo publicističko djelo s historiografskim ambicijama, koje je ipak imalo znatnu recepciju te je postumno pretiskano 1839. godine, u vrijeme kulminacije hrvatskoga narodnog preporoda, svjedoči o tome da se oba spomenuta fenomena, i kajkavska pretpreporodna knjiška produkcija i razdoblje u kojemu je ona nastajala, mogu sagledavati ne kao znak pasivnosti i dekadencije postojećega stanja nego kao mediji u pravome smislu riječi aktivne tranzicije između ranonovovjekovne i moderne hrvatske nacionalne kulture. |
