| Popis: |
Istraživanja pokazuju kako su učitelji ti koji imaju primarnu ulogu u obrazovanju učenika s teškoćama te se od njih očekuje da individualizirano planiraju kako bi pomogli svim učenicima da budu aktivni sudionici nastavnoga procesa (Brownell, Adams, Sinclair, Waldron, & Vanhover, 2006 ; Bradley, Danielson, & Doolittle, 2007 ; Vaughn, Wanzek, Woodruff, & Linan-Thompson, 2007). Individualizirana nastava uključuje planirane oblike podrške i prilagodbe pristupa učenja i poučavanja, kao i vrednovanja koje je potrebno primjenjivati za određenog učenika u određenom nastavnom predmetu. Stoga planiranje individualiziranih strategija podrške zahtijeva od učitelja da posjeduju fleksibilne nastavne pristupe, kao i da budu fleksibilni u prilagođavanju kurikula na temelju individualnih odgojno-obrazovnih potreba učenika (Obiakor, Harris, Mutua, Rotatori, & Algozzine, 2012 ; Scruggs, Mastropieri, & Marshak, 2012). U skladu s tim, cilj ovoga ispitivanja je utvrditi razlike kod osnovnoškolskih učitelja u planiranju oblika podrške, kao i pristupa učenju i poučavanju učenika s teškoćama. Postavljena je hipoteza da postoji razlika u pristupu poučavanja učenika s teškoćama kod učitelja razredne, predmetne nastave i onih koji rade i u razrednoj i u predmetnoj nastavi s obzirom na oblike podrške koje planiraju. Iz rezultata je vidljivo nepostojanje razlike kad je u pitanju zastupljenost prilagođavanja sadržaja koje poučavaju, no razlike su evidentne u planiranju sadržaja učenja prema inicijalnim provjerama znanja za svakog pojedinog učenika s teškoćama, kao i u planiranju vršnjačke podrške. Iako se danas čini da smo u suvremenoj školi učinili i poduzeli značajne korake kako bi učenici s teškoćama bili ravnopravno zastupljeni sa svojim vršnjacima bez teškoća, i dalje je potrebno obogaćivanje učiteljskih umijeća u planiranju nastave usmjerene na učenika. |
