| Popis: |
Unatoč sve prisutnijem uključivanju različitih medija, poput multimedijskih paketa, računalnih programa i interneta, u nastavni proces, udžbenik se i dalje zadržao u institucionaliziranom procesu odgoja i obrazovanja kao primarno sredstvo poučavanja i učenja. Razlog tome je činjenica da isti ne prezentira samo ukupno znanje koje je općeprihvaćeno i zakonom propisano za određenu razinu školovanja iz pojedinog nastavnog predmeta već predstavlja i polazište za strukturiranje, organiziranje te usmjeravanje procesa poučavanja i učenja. S obzirom na to da se u znanstvenim istraživanjima, posebice kada je riječ o udžbenicima povijesti, prednost najčešće davala analizi njegove sadržajne strane, mi smo u ovom radu, ne osporavajući pritom važnost informacije koju udžbenik prenosi, odlučili udžbenik prvenstveno promatrati kao didaktičko-metodički uređeno nastavno sredstvo. Kako se o potonjem vrlo malo znanstveno raspravljalo, da bismo odredili poželjnu didaktičko-metodičku koncepciju udžbenika, odlučili smo krenuti od teoretskih postavki nastave uviđajući da se udžbenik ne može promatrati neovisno od procesa čiji je sastavni dio, a uz to i konzultirati našu zakonsku regulativu te recentnija znanstvena istraživanja vezana za udžbenike općenito. Objedinjujući sve navedeno bili smo u stanju precizirati i definirati udžbenički instrumentarij kao i njegove didaktičko-metodičke kriterije, a onda na temelju toga i odrediti poželjnu didaktičko-metodičku koncepciju udžbenika. Kako bismo utvrdili ostvaruju li naši udžbenici poželjno didaktičko-metodičko uređenje proveli smo istraživanje, koje je obuhvatilo 19 hrvatskih gimnazijskih udžbenika povijesti, izdanih od strane 5 različitih izdavačkih kuća i službeno odobrenih u razdoblju od 2003. do 2008. godine, koristeći kvantitativnu i kvalitativnu metodu analize sadržaja te metodu deskripcije, metodu komparacije i postupak rada na dokumentaciji. Osim analize didaktičko-metodičke koncepcije udžbenika povijesti, cilj istraživanja bio je i ustanoviti postoji li usklađenost s obzirom na spomenuto među udžbenicima jedne izdavačke kuće kao i među udžbenicima iste razine obrazovanja različitih izdavačkih kuća. Nadalje, cilj je bio i detektirati na kakvu koncepciju nastave upućuju hrvatski gimnazijski udžbenici povijesti. Dobiveni rezultati doveli su nas do zaključka da udžbenici povijesti uglavnom ne prate zakonski regulirana pravila didaktičko-metodičkog uređenja, odnosno nema poveznice s obzirom na didaktičko-metodičku koncepciju unutar izdavačke kuće kao ni među udžbenicima različitih izdavačkih kuća iste razine obrazovanja. Također smo zaključili da se udžbenicima uglavnom podržava nastava koja je usmjerena na prijenos i usvajanje sadržaja, odnosno proces poučavanja u kojem je uloga učenika uglavnom svedena na pasivnog primatelja informacija. Sve istraženo nas je navelo da iskažemo potrebu za provođenjem inovacija koje bi se odnosile na preciziranje i proširenje propisanih standarda i zahtjeva didaktičko-metodičkog uređenja udžbenika zasnovanog na suvremenoj didaktičko-metodičkoj literaturi, ali i da istaknemo nužnost dodatne edukacije budućih autora udžbenika. Uz rečeno, važno je i uspostavljanje snažnije kontrole kvalitete udžbenika kao i dodatna izobrazba nastavnika te formiranje institucije koja bi se bavila istraživanjem udžbeničke problematike i koja bi radila u smjeru uspostave onoga što bi se zvalo teorijom udžbenika, a sve to kako bi se u budućnosti napravio pomak od udžbenika koji se uglavnom svodi na sredstvo prijenosa informacija prema udžbeniku koji je uistinu vodič kroz proces poučavanja i učenja, odnosno odgoja i obrazovanja. |
