| Popis: |
Jezični fenomen koji se manifestira kao suprotnost značenja unutar jedne riječi naziva se enantiosemija. Termin prvi upotrebljava filolog Vikentij Ivanovič Šercl krajem 19. stoljeća, koji je, uz Carla Abela, prvi proučavatelj enantiosemije kao znanstvene pojave. Fenomen do danas nije formaliziran. Vode se polemike oko toga je li rezultat polisemije, homonimije ili antonimije. Enantiosemijom se najviše bave ruski autori, dok je u Hrvatskoj, ali i u ostalim državama, broj istraživanja znatno manji. Od ruskih jezikoslovaca najiscrpnije ju opisuje Aleksandrovna koja navodi tri glavne klasifikacije fenomena: prema pripadnosti razina, prema vrsti suprotnih semova i prema stilu. Izvori enantiosemije leže u dijalektu, žargonu, slengu. Istraživanje je, međutim, pokazalo da je pojava veoma prisutna i u novinarskom stilu, točnije sportskom leksiku, koji stoji kao spona između razgovornog stila i standarda. Analiziranjem sportskog leksika prikupljeni su enantiosemi različitih vrsta riječi - imenice, glagoli, pridjevi i prilozi. Većina enantiosemskih jedinica pronađena je u naslovima sportskih članaka što doprinosi efektnosti samog teksta. Ispitani enantiosemi suprotnost svoje semantičke strukture temelje na opreci dobro ~ loše. Skoro u svakom slučaju leksemi ostvaruju pozitivno značenje koje je kontradiktorno jednom njegovom negativnom značenju. Rad prikazuje manifestaciju tih značenja u hrvatskim jednojezičnim rječnicima te se iznose opisi značenja, koja su aktualizirana u prikupljenom korpusu, a nisu dokumentirana u leksikografskim izvorima. Ustanovilo se da je enantiosemija češća nego što se misli te da je još daleko od predviđenog izumiranja. |
