| Popis: |
U ovom radu autorica polazi od teze da međunarodnopravna zaštita ljudskih prava i međunarodno humanitarno pravo za razliku od tradicionalnog shvaćanja nisu u potpunosti odvojeni i različiti pravni režimi koji se primjenjuju isključivo u vrijeme mira, odnosno u vrijeme oružanih sukoba. Slijedom toga, istražuje se na koji način međunarodni sudovi, određeni organi Ujedinjenih naroda i teoretičari suvremenog međunarodnoga prava potvrđuju da su u vrijeme oružanih sukoba oba pravna režima primjenjiva i međusobno nadopunjujuća. U radu se analiziraju relevantna pravna pravila koja određuju polje primjene i adresate pravnih obveza zaštite ljudskih prava, s jedne strane, odnosno međunarodnog humanitarnog prava, s druge. Istražujući pretpostavke za istodobnu primjenu obaju pravnih režima autorica ocjenjuje učinke i potencijalna ograničenja njihove primjene, osobito u kontekstu primjene jednog od temeljnih načela međunarodnog humanitarnog prava, a to je načelo distinkcije između civila i boraca koje međunarodnopravna zaštita ljudskih prava ne poznaje. U konačnici se zaključuje da je, s obzirom da oba pravna režima dijele zajedničku svrhu, a to je zaštita dostojanstva svake ljudske osobe i temeljnih zahtjeva čovječnosti, njihova suština jednaka. Štoviše, upravo je njihova komplementarna i međusobno nadopunjujuća primjena nužna radi postizanja što je moguće učinkovitije zaštite čovjeka u iznimnim okolnostima oružanih sukoba. |
