| Popis: |
Od 1930-tih godina, do početka 21. stoljeća dnevna tjelesna aktivnost djece i mladih znatno se smanjila, a čini se da je to smanjenje kod adolescentica rezultiralo i pogoršanjem razine zdravstvenog fitnesa procijenjenog putem maksimalnog primitka kisika. Smanjena dnevna tjelesna aktivnost negativno utječe i na mišićno-koštano zdravlje pojedinca, a samim time i na njegovu posturu. Optimalna postura podrazumijeva pravilno ravnanje segmenata tijela te njihovu uravnoteženost u odnosu na gravitacijsku silu koja se postiže ulaganjem minimalne energije uz maksimalnu mehaničku efikasnost u položajima sjedenja, hodanja, stajanja ili prilikom bilo koje druge aktivnosti. Rečeno podrazumijeva zadovoljavajuću razinu opsega pokreta, mišićne jakosti, izdržljivosti, ravnoteže i koordinacije, u smislu pravodobne aktivacije posturalnih i pokretačkih mišića. Opterećenje kralježnice mijenja se u različitim položajima tijela. Tako različiti načini sjedenja mogu drugačije opteretiti mišićne, koštane, ligamentarne i hrskavične strukture. Na primjer tzv. „vojnički“ sjed, uz aktivno spajanje lopatica, rezultira smanjenom aktivacijom lumbalnih mišića što opterećuje pasivne (nekontraktilne) stabilizatore te regije. Antefleksija glave (česta prilikom čitanja s ekrana) može znatno povećati opterećenje mišića ekstenzora glave, pogotovo u stojećem položaj. Najčešći posturalni problemi u području trupa jesu kifotično, lordotično i skoliotično loše držanje, a kifotično držanje se nerijetko javlja upravo kod adolescenata u kojima prevladava sedentarno ponašanje. Dugotrajno kifotično loše držanje prelazi u gornji ukriženi sindrom kojeg opisuje izrazita ekscitacija mišića ekstenzora glave i prsnih mišića te jednako naglašena inhibicija mišića dubokih fleksora vrata te gornjih mišića leđa. Takvo stanje s vremenom pogoduje nastanku cervikalnog bolnog sindroma. I lumbalni bolni sindrom se sve češće bilježi u populaciji adolescenata, a razlozi pojave su multifaktorski. Postavlja se pitanje kako je moguće zaustaviti ili usporiti takav trend? Bavljenje sportom smanjuje mogućnost pojave kifotičnog lošeg držanja djece i mladih, ali uz jasnu specifičnu posturalnu adaptaciju s obzirom na dominantu stranu tijela i zahtjeve pojedinog sporta. Ključni dijelovi spinalne stabilnosti jesu pasivni (nekontraktilni), neuralni i aktivni (mišići) elementi. Aktivne elemente čine lokalni i globalni stabilizatori te globalni pokretači. Redovitim vježbanjem moguće je direktno djelovati na aktivne, a što će s vremenom izazvati pozitivne promjene, i na ostale elemente. Pri planiranju vježbi za kralježnicu, u svrhu poboljšanja posture potrebno je voditi računa o anatomskim, funkcijskim i aktivacijskim razlikama specifičnih sustava spinalne stabilnosti. Sustav globalnih stabilizatora čine periferno smješteni mišići kao što su m. rectus abdominis, m. obliquus externus abdominis i m. iliocostalis. Njihovim naizmjeničnim kontrakcijama i relaksacijama ti mišići 30 održavaju fiziološke vrijednosti intraabdominalnog tlaka te osiguravaju uvjete za postojanje fizioloških zakrivljenosti kralježnice. Sustav lokalnih stabilizatora čine dubinski smješteni mišići kao što su m. quadratus lumborum, m. multifidus, m. psoas maior i drugi. Taj je sustav odgovoran za spinalnu stabilizaciju na razini dinamičkog vertebralnog segmenta. Globalni stabilizatori su dominantno pod voljnom kontrolom, dok se lokalni stabilizatori uključuju refleksno. Zadnje čini osnovu za planiranje vježbi koje izazivaju voljne i refleksne kontrakcije ključnih mišića stabilizatora kralježnice. Nadalje, paravertebralni su mišići aktivni kroz cijeli dan, što naglašava važnost razvoja njihove izdržljivosti. Rečeno naglašava činjenica da njihova mikroskopska građa nerijetko otkriva dominaciju sporih mišićnih vlakana. Provedba vježbi izdržljivosti osigurat će razvoj sposobnosti održavanja pravilne posture u što dužem razdoblju te odgoditi pojavu kompenzatornih kretnji uslijed umora. Brojna istraživanja ukazuju na moguće akutne i dugotrajne pozitivne učinke dobro osmišljenih programa vježbanja na posturu djece i mladih. Edukacija o pravilnom držanju tijela također može poboljšati posturu. Temeljem dosadašnjih spoznaja, moguće je zaključiti da bi optimalan program poboljšanja posture trebao biti kompleksnog karaktera te zadovoljiti nekoliko pretpostavki: a) razvoj optimalne razine opsega pokreta provedbom vježbi istezanja ; b) razvoj maksimalne i eksplozivne jakosti te jakosne izdržljivosti mišića trupa ; c) provedbu vježbi ravnoteže u više ravnina ; d) provedbu vježbovnih zadataka za razvoj koordiniranog rada globalnih i lokalnih aktivnih spinalnih stabilizatora ; e) vježbanje u specifičnim situacijama te edukacija vježbača o optimalnom položaju tijela (kako tijekom sjedenja tako i tijekom drugih specifičnih individualnih situacija njegove svakodnevnice). Tijekom vježbanja također je od iznimne važnosti razviti pravilan obrazac abdominalnog disanja koji će omogućiti fiziološki rad mišića trupa. Konačno, važno je naglasiti i smanjenje trajanja dnevnih sedentarnih aktivnosti pozitivno odraziti na posturu djece i mladeži. |
